Situacija je u državi prilično bezizlazna i Republika Srbija nema prevelik izbor; Vlada sa svoja 24 ministarstva mjesecima i godinama već glavinja između četništva i trećeg puta prema euroatlanskim integracijama.

Dodvorava se amnestiranom četništvu i rukuje s nepostojećom prozapadnom opcijom. Uzaludno i beskorisno, jer ni premijer Vučić niti predsjednik Nikolić ne nalaze izlaz iz beznađa bizantizma. Budućnost je mračnija nego četnička šubara, a gospodarski pokazatelji zastrašujući, gori nego ikad. Politička retorika i kakofonija su neizdrživi i neodrživi, samo će pevaljke i rakija preživjeti i nadživjeti ovu i svaku Srbiju.

No, usprkos kaosu možda ipak postoji „izlaz za nuždu“, srpska vlada mora pod hitno osvježiti svoja ministarstva kao mi svježom krvlju, novim ljudima, i drugačijim kadriranjem izvršne vlasti ojačati svoju nacionalnu i međunarodnu poziciju: konkretno Vučić mora postaviti Šiptare za ministre, njih 50%, konkretno najmanje dvanaest ministara albanske nacionalnosti. I ne pri tome škrtariti ili stavljati u srazmjer s postotkom albanskog stanovništva, kao da je sada bitno ima li Šiptara 4 ili 15% u ukupnom stanovništvu Republike Srbije!

Važno je svojim sugrađanima Albancima dati pravu prigodu da u Srbiji spriječe gospodarski i društveni slom. Zato im treba pokloniti puno povjerenje i najvažnije pozicije bez fige u džepu. I to ne bilo koja ministarstva, nego ministarstvo financija i gospodarstva, također ministarstvo unutarnjih i vanjskih poslova; ne bi bilo loše (i u takvim scenarijima pokazalo se dobrim) za guvernera Narodne banke Srbije postaviti Šiptara kao polugu i oslonac ministarstvu financija, također Šiptaru.

Svakako ne bi bilo na odmet premijera Vučića i predsjednika Nikolića upisati na kakav ubrzani tečaj albanskog jezika. Bilo bi lijepo i uljudno zbog Šiptara-ministara promijeniti jednojezične tabele u dvojezične, albansko-srpske, i to ne samo u mjestima s većinskim albanskim stanovništvom, nego dvojezično uskladiti i natpise na Vladi Republike Srbije i svim ministarstvima.

I onda rotirati i kombinirati (šiptarske) ministre dok se ne nađe optimalna kadrovska kombinacija. Albanci su dobro školovani, još bolje međunarodno umreženi i Srbija bi tom povijesnom gestom svijetu poslala poruku da se situacija mijenja nabolje i da Srbija postaje etnički tolerantna te utire treći put ka regionu. Srpskom bi narodu primjerom pokazala put tolerancije i povijesnog pomirenja s konstitutivnim albanskim narodom u Republici Srbiji.

Takva količina ministara-Šiptara dala bi dobre rezultate, jer bi se ministri lakše razumijeli i sporazumijevali, iste blagdane blagovali i svetišta posjećivali. Još kad bi premijer i predsjednik u međuvremenu naučili albanski, napor bi u Kosovu i Albaniji bio prepoznat, a uspjeh u Srbiji i regionu bio zajamčen. Sve je to dobro zbog jedinstva srbijanske vlade i zajedništva s bratskim albanskim narodom. Još bolje i zbog komšiluka: Republike Kosovo i Republike Albanije.

 

L. C.

Share
0