Vukovar i Škabrnja nisu zaslužili da se o njima raspravlja, poglavito u Hrvatskom saboru, od strane bivših i sadašnjih komunjara, kao na ulici ili na nekom ugostiteljskom šanku, tj. hoće li ili ne će 18. studenoga biti blagdan. Mrtvima je svejedno.

Ali oni koji su ostali, koji su bili zajedno s njima i koji su imali sreću preživjeti pakao velikosrpske agresije drugačije razmišljaju nego neki notorni stazići, bauki, marasi, mrsići i drugi, koji su u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata manje-više sve to pratili uz „šampanjac“ i u nekom toplom podrumu, vjerojatno i s kapom na kojoj je blistala crvena zvijezda petokraka.

Hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata već je muka od takvih i sličnih rasprava, koje jedino imaju za cilj vratiti „vrijednost“ i „dostojanstvo“ komunizmu i NOB-u. Oni se neprestano vraćaju na antifašizam, ali preskaču teme i pitanja o odgovornosti komunista i partizana nakon II. svjetskog rata. Njih ne zanimaju tisuće i tisuće nevino stradalih Hrvata od Maribora do Skoplja, pa čak ni Goli otok, Lepoglava, Stara Gradiška...

Za Hrvatsku se nije ginulo samo od 1941.-1945. već i nakon toga. Gdje su ubojice Hrvata koji su gonili i progonili nevine ljude nakon toga, sve do 1990., kad nisi smio ni reći da si Hrvat, jer odmah si bio nacionalista, šovinista, protiv Tita i partije. Nakon toga Hrvate su progonili Srbi, Crnogorci, zločinačka JNA, tzv. Teritorijalna obrana, domaće izdajice i slični, koji su željeli spriječiti da Hrvatska postane Hrvatska.

Zahvaljujući demokraciji mi danas imamo što imamo. Djeca Oznaša i Udbaša ponovno dižu glave, žele „osvetiti“ svoje najbliže. Oni ne žele Hrvatsku.

U saborskim klupama, tijekom sjednica, najbolje se vidi tko su predstavnici tih i takvih.

Kad se raspravlja o žrtvama Vukovara i Škabrnje oni preokreću temu i nameću svoju – povratak na staro, u propalu Jugoslaviju. Oni ne cijene žrtve koje su pale za hrvatsku Domovinu, jer da cijene bili bi s nama u koloni sjećanja u Vukovaru ili Škabrnji.

Ali, ne. Njih nema tamo, ali ih nema ni na drugim obljetnicama kad se prisjećamo stradalih iz Domovinskoga rata. Pojave se jedino u šumama gdje obilježavaju svaki datum kad je u II. svjetskom ratu navodno „pukla prva puška“.

Badava se pojedinci u Saboru trude objasniti stazićima i mrsićima što se dogodilo 1991.

Međutim, hrvatski branitelji i stradalnici ne mogu vjerujte više slušati i gledati te sjednice gdje zastupnici KPH- SDP marginaliziraju i podcjenjuju hrvatsku pobjedu u Domovinskome ratu, gdje gaze po mrtvima od Vukovara do Škabrnje.

Pojedine komunjare ala Stazić u Saboru govore da bi 30. svibnja trebalo proglasiti Danom HDZ-a, a ne nikakvim Danom državnosti.

To bi isto tako bilo da smo recimo pojedine državne blagdane u Jugoslaviji slavili i obilježavali kao – Dan Tita i partije, a ne primjerice Dan Republike i tome slično.

Žalosno je da ni nakon više od 20 godina od završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nema jedinstva i sloge ni oko stradalih u Vukovaru i Škabrnji.

Oni koji su dali svoje živote za ovakvu Hrvatsku i ovakav državni Sabor (svaka čast iznimkama) sigurno se preokreću u grobu.

Ne, za to se nismo borili.

Mladen Pavković