Ovih dana na naslovnoj stranici jednog dnevnog lista osvanula je velika fotografija Tome Horvatinčića, kojem se već 8 godina sudi za jednu nesreću na moru. Novinari su saznali da će se ukinuti njegova osuđujuća presuda i da će predmet već po četvrti put biti vraćen na ponovno suđenje, ali ovog puta pred Županijskim sudom u Šibeniku.

Međutim, o tome još nemaju pojima okrivljeni ni njegovi odvjetnici!

Tu vijest brže bolje preuzeli su i neki drugi trač listovi, nezadovoljni što se to u našem pravosuđu događa, tim prije jer su oni još prije osam godina tvrdili (donijeli presudu bez suda i suđenja kao nakon II. svjetskog rata) da je ovaj čovjek kriv, još u vrijeme kad nije ni počela rasprava.

Inače, dosad je samo o „slučaju Horvatinčić“ objavljeno oko četiri (4) tisuće tekstova, ili drugim riječima deset puta više nego o svim srpskim ratnim zločinima!

A što je i koga obvezuje presumpcija nevinosti, odnosno ima li ikakva prava čovjek koji nije pravomoćno osuđen?

Kolike su osobe prije svega iz javnog života tzv. novinari gazili i blatili samo što je netko, obično iz policijskih krugova, iznio podatak da se o nekome od njih vodi istraga.

Pojedini mediji nemaju vremena čekati sudske presude, oni sami sude, a kad osumnjičeni bude oslobođen, tada jednostavno to prešute ili marginaliziraju, kao da se ništa nije dogodilo.

Jedan člankopisac nema tome dugo koji je „otkrio“ veliki kriminal u Podravki dobio je i „zlatna pera“, bio i sam medijski uzdizan, kad tamo (gotovo) sve je na sudu – palo u vodu, a on je dobio otkaz u svojoj redakciji.

Ima i slučajeva da pojedini mediji nisu zadovoljni s presudom. Tada ponovno bacaju drvlje i kamenje na suce i pravosuđe i traže „krv“.

U zadnjih osam godina primjerice o Horvatinčiću gotovo nije izašla ni jedna vijest ni od nekoliko redaka (svaka čast iznimkama) o njegovim gospodarskim uspjesima ili pak humanitarnim akcijama, o njegovoj Zakladi koja je pomagala i pomogla stotine potrebitih.

Nu, kako je moguće, ministre policije, pravosuđa, suci, tužitelji, ljudi iz DORH-a i Uskoka, da kao u ovom slučaju pojedini novinari brže i više znaju o nečijoj presudi ili suđenju nego sam okrivljeni?

Kad su jednog poznatog odvjetnika pitali: kako može braniti najgore kriminalce i ubojice odgovorio je da on uvijek brani nevine ljude dok im se ne dokaže da su krivi!

Kod nas je postalo pravilo da osumnjičenici moraju sami dokazivati da nisu krivi, iako u svakoj demokratskoj državi optuženik za bilo koje kazneno djelo na sudu ne treba ništa dokazivati, pa tako ni svoju nevinost jer je zadaća dokazivanja krivnje na strani koja tuži. Presumpcijom nevinosti upravo se polazi od toga da optuženik nije kriv za ono što ga se tereti, a što tužitelj tek mora činjenično dokazati.

Je li tako i u hrvatskoj državi?

Nego, odakle pojedinim člankopiscima sudski spisi, zapisnici i drugi povjerljivi dokumenti, tim prije kad vas u vrijeme istrage upozoravaju da ne smijete o tome ni govoriti!?

Optuženi ne smiju, a pojedini novinari očito mogu i o tome pisati feljtone!

Jel to ta presumpcija nevinosti?

Osim toga, kako to da ratna stradanja nevinih Hrvata više ne privlače pažnju medija, ali ni drugih?

Odgovor možda leži u zamjeni teza.

Zanimljivije je i nekima isplativije (!) recimo pisati o „slučaju raznih horvatinčića“ nego o svim zlodjelima četnika u Vukovaru i Škabrnji!

Mladen Pavković