Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović ponovo je u četvrtak eksploatirao problematičnu tezu po kojoj je njegov pokojni otac Alija prije smrti sadašnjem predsjedniku Turske Recepy Tayyipu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog skrbnika nad BiH.

Sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti Alije Izetbegovića koji je bio prvim predsjednikom Predsjedništva BiH kao samostalne države, njegov sin je novinarima u Sarajevu kazao kako je veza između njegova oca i sadašnjeg turskog predsjednika bila veoma važna a o tome svjedoči kako je Erdogan bio jedna od posljednjih osoba s kojom je razgovarao prije smrti.

'On (Alija) je u njemu je prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet', kazao je Bakir Izetbegović.

Na reakcije u povodu konstatacije o Erdoganu kao osobi kojoj je BiH ostavljena na skrb nije trebao dugo čekati a prvi je to učinio Izetbegovićev ogorčeni politički protivnik Milorad Dodik.

Kazao je kako je ta izjava 'skandalozna i opasna' poručivši kako Bakir Izetbegović Erdoganu može dati na čuvanje samo ono što je katastarsko vlasništvo njegove obitelji.

'U BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti', kazao je Dodik. 

Sam Bakir Izetbegović u stalnim je kontaktima s Erdoganom a jedan drugoga redovito oslovljavaju s 'brate'. Zbog tako bliske suradnje Izetbegović je često izložen kritikama i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala na Balkanu.

Turska se posredstvom svog veleposlanstva u Sarajevu izravno uključila u obilježavanje ovogodišnje obljetnice smrti Alije Izetbegovića i to ponudivši u četvrtak sarajevskoj publici premijeru turskog televizijskog dokumentarca pod naslovom 'Alija, posljednji bedem islama'.

U filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkog lidera no čak je i njegovu sinu koji je nazočio projekciji zasmetao naslov kojega je ocijenio 'malo pretencioznim i jednodimenzionalnim'. 'Alija je naravno čovjek koji je borac za obranu islama na ovim prostorima ali je bio i borac za demokraciju, slobodu, uvođenje višestranačkog sustava te obranu multietične supstance u BiH', kazao je Bakir Izetbegović komentirajući film.

Začudio se ipak što se nitko u BiH nije sjetio snimiti film o njegovu ocu pa su to morali učinitiTurci koji su otišli i korakdalje jer njihova državna televizija TRT producira igrani serijal o Aliji Izetbegloviću koji se još snima.

Amanet

E sad riječ dvije o riječi: Amanet (tur. emanet < arap. amānat: vjernost, sigurnost), povjereno materijalno ili idealno dobro, vrijednost dana na čuvanje bez jamstva, zavjet. U svadbenim običajima dar zaručnika zaručnici (i obrnuto) prigodom zaruka ili prije vjenčanja.

Kad smo se uzeli ove teme, ne možemo a ne osvrnuti se na sudbinu kraljice Katarine Kosača – Kotromanić, da bi nam sve bilo jasnije, jer ne možemo nešto povijesno tumačiti od trenutka kada nama to paše, a zaboraviti sve prije tog trenutka kao da tog vremena nije bilo, ni naroda, ni povijesti.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj kod Mostara, 1425.? - Rim, 25. listopada 1478.), žena hrvatskog kralja i bana u Bosni Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.

U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako neki povjesničari tu ulogu pripisuju kraljici Mari (1447. - 1495.), ženi bosanskog kralja Stjepana i kćeri srpskog despota Lazara Brankovića.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, hrvatskih kraljeva i banova u Bosni. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala rimokatolkinja.

Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj i ban Bosne te je s kraljicom Katarinom imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.), franjevački samostan i crkvu Svete Kate u Kreševu i kod Fojnice u Kozogradu kapelu, zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“ te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.

Tursko osvajanje i bijeg

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. Kraljica Katarina privremeno se sklanja u ljetnikovac "Kozov Grad" iznad Fojnice. Poslije suprugove smrti živjela je povučeno sa svojom djecom Katarinom i Sigismundom u Kozogradu i po legendi odandje vodila obranu zemlje od Turaka. Konjima, po legendi "naopako" potkovanim, sa pratnjom povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu umjestu Vrilima (danas Otinovci) dala sagraditi crkvuPresvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. Za njen je odlazak vezana legenda o nastanku imena grada Zenice.

U narodu postoji legenda da je Zenica dobila ime po riječima kraljice Katarine, koje je izgovorila odlazeći s Bobovca: Osta moja z(j)enica! Tijekom osmanlijske okupacije katolički Hrvati su potpuno nestali s ovih prostora o čemu nam govori izvješće biskupa Marijana Maravića iz 1650. godine koji ne nalazi niti jednu katoličku obitelj u Zenici.

U Dubrovniku je pohranila mač svog pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".

Njezinu djecu Žigmunda i Katarinu su oteli Turci i prisilno ih poturčili. Prema sultanovoj naredbi, poslani su u Carigrad na njegov dvor. Katarina je umrla prirodnim putem i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Šimun je na sultanovom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. U povijesti je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija. Koliki su pustolovi toga vremena pokušavali doći do Šimuna i dovesti ga kraljici Katarini za do tada nepojmljivu nagradu u dukatima i čistome zlatu. Kraljica do samrtnoga časa nije gubila nadu da će to nekome od njih poći za rukom.

Smrt

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada1478., godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u baziliciSanta Maria in Aracoeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.

Oporuka (amanet)

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad svoje zemlje ostavlja u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom (BiH) upravljati po svojoj mudrosti.

Ako ćemo o amanetima, ovo je amanet na amanet, stoljećima prije Izetbegovićevog „amaneta“.

 

Nikola Šimić Tonin