"Nakon Drugog svjetskog rata, kad je vlast bila nenarodna, branili su sve i svašta poglavito ako je to bilo  povezano s kršćanskom tradicijom i ako se radilo o javnim manifestacijama" - započinje naš pred uskrsni razgovor moja sugovornica baka Marija Janjić iz bosansko-posavskog sela Vidovica. Uskoro će joj i devedeseta na leđa, međutim pamćenje je još uvijek ne izdaje. U to vrijeme nastala je i  poznata komunistička fraza "sprečavanje uveličavanja religioznog praznika".

"Unatoč zabrani, narod je neke od religioznih običaja obavljao polu-javno, a neke i iz inata, ali se nije odricao svojih običaja i tradicije. Jedan od njih je i najava Uskrsa pucanjem iz mužara i topova" - prisjeća se moja sugovornica.

Istini za volju treba reći, da  unatoč komunističkim zabranama, uz  naš najveći kršćanski blagdan i nisu vezani neki pretjerani javni običaji. Razloge za to treba tražiti u činjenici da svakom Uskrsu prethodi dugotrajno korizmeno vrijeme u kojem, u središtu pobožnosti naroda Božjeg stoji Isusova patnja, muka i smrt. Korizma je više usmjerena na unutrašnje obraćenje, a manje na izvanjske manifestacije. U tom vremenu razvile su se posebne pučke pobožnosti kao što je Križni put, čitanje i pjevanje Gospinog plača, pojačana  molitva krunice u obitelji, strogi postovi. Mladi su učeći vjeronauk kroz korizmu upoznavali svoju vjeru. Nije tome tako davno kad su svi išli na korizmenu ispovijed s ceduljama u ruci. Tek na nedjelju Cvjetnicu počinje se jače osjećati uskrsna radost i polagano popuštanje korizmene stege.

Sveto trodnevlje

"Na Veliki četvrtak redovito je  misa Večere Gospodnje bila u kasnijim popodnevnim satima. Nakon što je svećenik otpjevao Slavu zvonar je zavezao štrik s kojim se zvono potezalo u čvor. Čvor je bio znak šutnje. Više se nije zvonilo do slave u noći vazmenog bdijenja. Ministranti posebno pamte drvenu klepku s kojom su najavljivali svete čine u prebogatoj liturgiji tih dana. Župnik je prakaraturima (crkvenih ocima) javno prao noge. Bilo je to posebno priznaje za  svekoliku pomoć župniku u vremenu kad nije bilo župskih pastoralnih vijeća" - govori baka Marija i nastavlja.

"Na Veliki petak domaćice su imale pune ruke posla. Kuhalo se i spremalo "svetenje" za blagoslov. Blagoslov svetenja bivao je  redovito na Veliku subotu ujutro. Ono što se pripremilo za svetenje domaćice su stavile u pletenu košaru i pokrile bi ju  bogato vezenim otarkom. Što je ručnik bio bogatiji ukrasima i što dulji po tome se mjerilo bogatstvo i ugled obitelji. Bogato ukrašenu košaru sa još bogatijim sadržajem na blagoslov su  nosile mlade snaše u svečanoj blagdanskoj odjeći  bez "krpe" (marame) na glavi. Na glavi su nosile pocalicu i svezač. S obzirom da su obitelji u to vrijeme bile brojnije djecom, trebalo je ispeći i što veći kruh. Prema broju članova obitelji pripremale su se i druge živežne namirnice od kulena, u našim  krajevima kažu "kulin" i "kulinova seka", šunke, preko kuhanih jaja, sira, soli, i tek prispjelih plodova iz vrta mladog luka, hrena i drugih namirnica. Trebalo je pripremiti dovoljno jela za svetenje, jer se blagoslovljeno jelo blagovalo kroz tri dana  ujutro. U to vrijeme bile su drvene sinije i klupčice. U Posavini kažu valjuge. Za jednom su sinijom (niski okrugli stol) sjedili stariji ukućani, a za drugom djeca. Ništa od blagoslovljenog jela nije smjelo pasti na pod. Mačke nisu tih dana, dok se doručkovalo,  imale pristupa  u sobu za dnevni boravak. Veliki petak, strogi post i nemrs, a čitavom kućom vladao je  opojni miris  kuhane šunke! Kako je tek  djeci bilo tog  dana? Strogi post i nemrs, a kućom se opojni miris širi! Za stolom na Veliki petak bio je posni grah i kiselo zelje. Bilo je i pečene ribe jer se Sava tih godina često izlijevala iz svoga korita. Na Veliki petak i na Veliku subotu kuhalo se i "jaja za tucanje" koja su domaćice "varzilile" u ljuski od luka. Prije toga su stavile četverolistu djetelinu kako bi jaje bilo šareno, a uz to i sreću donosilo. U predvečerje, na Veliki petak, i staro i mlado, išlo je na obrede Velikog petka. Posebno dirljivo bilo je pjevanje Gospina  plača. Nakon Domovinskog rata u Vidovicama je nastao običaj javnog moljenja Križnog puta od vidovačke župne crkve pa do kopaničke i obratno. Svake godine je završetak Križnog puta i pjevanje Gospinog plača u drugoj crkvi. Ovaj običaj uveli su bivši  župnici Jakov Filipović i njegov kolega u Kopanicama Ilija Matanović. Najveća čast je nositi križ u procesiji ili pak obući odijelo rimskih vojnika koje je dala sašiti časna sestra Benigna Zelenika u Slavoniji. Mladići obučeni u odore rimskih vitezova čuvali bi s kopljem u ruci Božji grob u crkvi. Izmjenjivali bi se svakih petnaestak minuta.

Jelo na blagoslov nosilo se u župnu crkvu na Veliku subotu u jutarnjim satima. U večernjim satima slavilo se vazmeno bdijenje i svečana sveta misa. Unatoč policijskoj zabrani rano u zoru, na uskrsno jutro, topovnjače i mužari najavljivali su Isusovo uskrsnuće. Djeca posvuda pamte Uskrs  po šarenim jajima. U poslijeratnim i gladnim godinama jaje je bilo pravo malo bogatstvo. Danima prije Uskrsa tražilo se najjače jaje za tucanje. Govorilo se da su morkina jaja, u Posavini  kažu " đuđina jaja", najjača. U pripremanju jaja za tucanje razvila se prava mala umjetnost. Ne samo da se tražilo prirodno najjače, nego se znalo i "potkivati jaje", pravilo se i lažna jaja od drveta, neki su jaja nalijevali otopljenim voskom koji se s vremenom stvrdne i jajetu daje čvorstoću. U takvim zgodama tucalo se "neglediš!" Redovito se govorilo: "Šilja u šilju, šopa u šopu i neglediš!" Djeca su često puta znala otplakati kad su vidjeli da su prevareni. Za kuhano jaje, čak i za ono razbijeno, moglo se kupiti pravljenih bombona i slastica. Slastičar je noseći oko ramena obješenu košaru hodao kroz selo i svako malo izvikivao: "Germe, bombona za jajce!" Tucalo se sve do mladog Uskrsa. Nakon velike mise na Uskrs, na Uskrsni ponedjeljak i na mladi Uskrs, pred crkvom bi se razvilo kolo uz svirku violine, tambure i dvojnica. Isto bi se ponovilo i na mladi Uskrs. Nakon svečanog uskrsnog objeda stariji su išli u čestitare, a mlađi u selo u kolo. U stara vremena u Vidovicama su se momci i cure okupljali na druženje  na meraji (uzvišici) kod bundevika, a kasnije kod zadružnog doma" - zaključila je baka Marija svoja sjećanja.

Vjenceslav Tunjo Janjić