U srpnju 2009. pojavila se je na ''facebooku'' grupa ''Rohatinski za premijera''. Bijeg Ive Sanadera iz Banskih dvora otvorio je od prvoga dana mnoge mogućnosti za političke slagalice, pa nitko nije tada toj pojavi dao veću važnost. Guverner Hrvatske narodne banke, Željko Rohatinski, rekao je tada da mu zbivanja na ''facebooku'' uopće nisu poznata, da bi ipak godinu i pol dana  kasnije službeno opovrgnuo glasine o nekoj njegovoj političkoj igri usmjerenoj prema Banskim dvorima.

Jedna minorna stranka izgubljenih lica kao što je to HSLS ipak održava poganu vatru pred likom našega prvoga bankara. Naravno, HSLS sam po sebi nema snage za takvu ulogu, ali iza kulisa su se  micali i miču organizatori lažnih anketa i autori senzacionalističkih naslovnih stranica, koje bi lažne brojke istraživanja javnoga mišljenja, kroz takve članke trebali pretvoriti u istinite; ''Građani bi Rohatinskoga za premijera'', ustvrdio je jedan od tih tjednika.

Ništa manje od toga!

Darinko Kosor, Todorićev koncern, časopis ''Nacional'', Ljubo Jurčić, neki strani investicijski fondovi, mašu s tobožnjom financijskom stručnošću Željka Rohatinskoga, a ta njegova "stručnost" je toliko velika kao i njegova nespremnost što se politike tiče. Nema sumnje da se guverner Hrvatske narodne banke danas nalazi u neugodnom položaju: svjestan je svojih tehničkih sposobnosti ali također i granica svoga političkog znanja. Zasigurno se on ne želi pretvoriti u nekog ridikula, kojim bi vladali iza premijerske fotelje neke opasne interesne grupe.

Može li se Rohatinskoga ucijeniti i prisiliti?

Može li se Rohatinskoga ucjenjivati, pa da konačno prihvati da ga neka montirana ''treća opcija'' ponudi kao premijera? Naravno, pod nadzorom financijskih internacionala, pa lažnih liberala HNS-a i HSLS-a, te jednoga dijela vrhuški SDP-a i HDZ-a, predstavivši ga  kao ''mesiju''? Nema ni logike ni naznaka da bi na tako jadnu ulogu Rohatinski pristao i upustio se u izborne manevre, a napustio sve ono što zna i voli raditi. Takvi smrtni skokovi, iskorištavanje imena nekog stručnjaka, u svijetu su poznati i istrošeni, posebice u državama Trećega svijeta. Ponekad su kratkoročno na izborima  uspjeli, ali donijeli su na kraju sramotu svim protagonistima, a njihovim zemljama jad i bijedu.
Međutim, Josip Kregar se upravo nudi za tu ulogu i tvrdi da je on nešto novo u politici. I Željko Kerum se poigrava s projektom koji cilja na Trg sv. Marka, kao i don Ivan Grubišić. Pa čak i Dragutin Lesar, koji tvrdi da je njegova politika prava novost. Moglo bi se i dalje nabrajati, a ta sama imena kao tobožnji novi ljudi za novu politiku, ukazuju na prijezir koji prema hrvatskome narodu goje ljudi iz prvoga ili drugoga pokoljenja orjunaških i udbaških  slugana.

Domagoj Ante Petrić