Osamdesetih godina prošlog stoljeća pjevanje hrvatskih domoljubnih pjesama iziskivalo je od pjevača određenu hrabrost. Takvo što, ukoliko bi tko prijavio, vlasti su u boljem slučaju tretirale kao verbalni delikt i pjevač bi dobio tri mjeseca zatvora. U gorem slučaju napakirali bi njemu i supjevačima nekakvo udruženo neprijateljsko djelovanje i stvar bi poprimila vrlo prijeteće obrise.

Stoga smo u studentskim danima često pjevali Vilu Velebita i slične pjesme. Ili sam imao sreće ili sam se kretao u dobrom društvu, uglavnom u zatvoru nikada nisam bio. Međutim znam na desetke slučajeva gdje pjevači nisu bili moje sreće. Nakon devedesete takve pjesme pjevao sam izuzetno rijetko. Kao prvo, loše pjevam, a, kao drugo, nije mi se dalo pjevati u zboru s onima koji su do devedesete pjevali Po šumama i gorama. Ipak, važniji od ta dva razloga za nepjevanje bio je treći: činilo mi se besmislenim junačiti nečim što nije zabranjeno, dapače postalo je poželjno . Naime, domoljubna pjesma u Hrvatskoj bila je uvijek kroz povijest pjesma otpora i obrane, svojevrsno junačenje, nikada pjesma onih koji se pripremaju za osvajanje. Stoga, nakon oslobađanja zemlje uistinu nije bilo potrebno, osim za vrijeme nacionalnih blagdana, pretjerivati s deklarativnim domoljubljem, pa ni onim u pjevanom obliku.

Dakle, hrabrost se, u načelu, potrebna za činiti nešto što je zabranjeno, nešto što zakon i zajednica ne gledaju s odobravanjem. Naravno, ovakvom zaključivanju se može prigovoriti da po njemu ispada da je svaki zločin iskazivanje hrabrosti. Na neki način i jest. Pljačka banke zahtijeva od počinitelja određenu hrabrost, no jasno je da ovdje nemam na umu tu vrstu hrabrosti koja je uvijek skopčana sa zločinom. Ovdje želim govoriti o onoj vrsti hrabrosti koja proistječe iz moralnog osjećaja, iz uvjerenja da je čin kojim ona urodi moralno opravdan i potreban premda ga zakon zabranjuje. Pod tu vrstu hrabrosti mogu se podvesti razni oblici borbe za prava obespravljenih manjina. Mnogi su ljudi kroz povijest riskirali vlastiti život i zdravlje u takvoj borbi, bilo da se radilo o borbi za prava žena, porobljenih naroda, nacionalnih manjina, crnaca, homoseksualaca i sl. Po tom načelu Nelson Mandela je hrabar čovjek, Zvonko Bušić je hrabar čovjek, Martin Luther King je hrabar čovjek, svatko onaj tko se izlaže opasnosti u ime svojih uvjerenja, a ne zbog nagrade, je hrabar čovjek.

Onog trenutka kada su ideali takvih boraca ostvareni, i pobjeda, uvjetno rečeno, dobra osigurana na njihovo mjesto dolaze ''moralni profiteri'', koji u beskraj verglaju završenu priču, izmišljaju neke nove nepostojeće probleme, ukratko od naknadnog sudjelovanja u davno dobivenoj bici prave profesiju. Tako je, na primjer, bivši državni tužilac u totalitarnom sustavu Čedo Prodanović u demokraciji postao veliki borac za ljudska prava i ugledni hahaovac. Slično postupaju i aktivisti LBGT- zajednice posljednjih dana. Danas kada su na njihovoj strani vlast, mediji i policija, oni se i dalje predstavljaju kao ugrožene žrtve borbe za pravednu stvar. Izbezumljenoj policiji upućuju uvijene prijetnje da će biti krivi za i najmanji incident, policajci pak prijete građanima da će hapsiti i za krivi pogled u povorku. Bit će nas puno u civilu, kažu. Baš kao u dobra stara vremena, samo ovaj put ne prolazi štafeta nego ''parada ponosa''. Tragikomično zvuče riječi policijskog glasnogovornika Borovca o organizatorima povorke: ''Čak i kada sve protekne u redu, bune se da je bilo previše policije i da nisu mogli uspostaviti kontakt s drugim građanima.'' Sudeći po njegovim riječima, organizatori se uistinu iživljavaju nad policijom. Ako ih policija predobro zaštiti, ne valja jer su im onemogućili kontakt s drugim građanima, ako zaštita negdje  malčice popusti, ne valja jer ih policija nije zaštitila, to jest dopustila je preizravan kontakt s ''drugim građanima''. Komika policijske pozicije čovjeka tjera na smijeh, međutim, s obzirom da policijsko djelovanje ima neku svoju protuslobodarsku logiku, lako je zaključiti da bi nam smijeh uskoro mogao presjesti. Tko nam jamči da u ime ispunjavanja kontradiktornih želja ''moralnih profitera'' sutra određeni broj građana u pratnji policajaca u civilu neće biti izvedeno na ulice da ''spontano i dostojanstveno'' pozdrave paradu!? Baš kao što su nekada građani bili izvođeni na ''sletove'' one vlasti.

A o hrabrosti koju štiti 1500 policajaca, ne vrijedi više trošiti riječi. Onoj buntovnoj hrabrosti s početka teksta u cijelom nedjeljnom događanju odgovarao je možda samo postupak građanina koji je povorci pokazao srednjak i zbog toga završio u zatvoru. Uvodi li to možda uzorna hrvatska demokracija ''delikt srednjeg prsta''?

Damir Pešorda