Hrvatsko slovo je nedavno objavilo razgovor s Ivanom Aralicom i nekoliko mišljjenja o četnišlvu u
Hrvatskoj što je povod tekstu Ozrena Žamića koji donosimo u nekoliko nastavaka.

Autor nam piše: S time u svezi moram spomenuti da je krajem prošle godine izašla knjiga najvećega otpadnika od domovine u hrvatskoj povijesti, katolčkog raspopa Đure Vilovita, člana stožera Draže Mihailovića, rodom iz rnoga rodnog mjesta 8rela. Knjiga nosi naslov .Picukare·, a izdavač je V.B.Z. d.o.o. iz Zagreba (za izdavača 8oško Zatezalo), i to kao hrvatsko, bosansko i srpsko izdanje(s CIP zapisima). Ne rnogu si objasniti da o tome u "našem· tisku nisam rnogao ništa pročitati. Kao da je sasvim normalno da se 53 godine od smrti jednog četnika u Hrvatskoj objavijuje njegova knjiga. Iako u 86. godini života, nisam rnogao odoljeti da ne napišem ovaj osvrt na tu knjigu, dokazujući da je navedeni autor nije napisao i da je njegovo ime uporabljeno u sasvim druge svrhe. Bez obzira na gnusobe koje tamo pišu o 8relima i njegovim ljudima, to je zapravo prvi korak ili, kako bi se kod nas reklo "punat naprid", u rehabilitaciji četništva u Hrvatskoj.

Dotičući se usputno Stjepana Radića cilj je bio suprotstaviti ga njegovim nasljednicima, klerikalcima. Zato je Vice jednom izjavio: Stipe je bio velik čovjek koji pokreće seosku žabokrečinu na neki nemir koji vodi boljemu. Sada se politika, nastavlja on, uvukla u crkvu i tamo se održavaju zborovi. U Radićevo' vrijeme zborovi seoskoga naroda održavali su se na poljanama i raskrižjima, a seoske crkve nisu se ni spominjale. Radić je, reče Vice, kazao da će Hrvati biti sretni kad ih papa prokune! Pa nisu ga valjda zbog te izjave Srbi ubili?!

Ono bitno, kao što je geslo: "Vjera u Boga i seljačka sloga" izgubilo se negdje u tihim šapatima, a navlastito one dvije Radićeve najpoznatije: Još za vrijeme rata Radić je vizionarski izjavio: za nas Hrvate bilo bi najbolje da Austrija izgubi rat, ali.da opstane. I onaj nezaboravni uzaludni vapaj Ne srljajte kao guske u maglu!

U Brela počeše dolaziti stranci, pa neki već prave račune i o zaradi. Ali picukarski "sitni mozgovi" odmah počeše s važnim pitanjima: Odakle su i koje su vire? Telal zaključuje da bi sve to trebalo pobacati u more, jer je ovo naše seljačko, hrvatsko i katoličko more. Žene, pak, pretresaju golotinju strankinja i smrtni grijeh male Andrine koja se dala nagovoriti da se okupa. l opet valja piscima picukarcima oprostiti što o tadašnjim ženskim kupaćim kostimima ne znaju ništa. Oni su bili isključivo jednodjelni, još su imali naprijed suknjicu koja je bila duga koliko i gaćice, a domaće su se djevojke baš u takvim kostimima u lijepom broju mogle vidjeti na kupanju.

Priča nadalje kaže da je don Ante sa oltara pozivao u boj za hrvatski dom. I ovdje je autor zaboravio da je don Ante bio u zatvoru za mnogo manju stvar zbog procesije u kojoj je bilo i hrvatskih zastava. A da je pozivao na ostvarenje hrvatske države, nitko ga ne bi spasio od robije. Na jednom mjestu don Ante govori Vici kako su katoličke duše u Jugoslaviji ugrožene više nego pod Turčinom. Turčin nikada nije govorio ni o bratstvu ni o jedinstvu s rajom!

A sada opet natrag k strancima. Nisu ih, doduše tukli kamenjem, ali su im pravili nezamislive psine: "Silazi selo na obalu mnogo izdašnije kad siđu stranci nego kad ih nema!" Konačno jedan mudar zaključak! Sada je i ,,sitnim mozgovima" jasno da se ovo zbiva ljeti a ne oko Božića!

Obala je pred Brelima duga i krasno razvedena, ali djeca, tobože, izabiru za kupanje ona ista mjesta što ih izabiru i stranci. Djeca silaze i kako silaze, povlače sa sobom dječju galamu. Kako silaze djeca, tako se za djecom otiskuju i rojevi seoskih muha (!). Seoska djeca, galama, muhe silaze na obalu upravu u vrijeme kad se stranci poslije ručka opruže da otpočinu. Preko tri sata žrtvuju se stranci seoskoj djeci i seoskim muhama, vapiju: "Ovo je mučilište a ne odmaralište."

Netko od stranaca izgubi strpljenje, kaže priča, pa se prigne za pijeskom i baci ga na djecu. Djeca se odmiču, ali pojačavaju galamu, kletve, psovke, a navečer pričaju kako su ih stranci tukli  kamenjem, nakon čega žene navale na muževe da se obračunaju s tim razbojnicima.

Eto, to je prvi veliki skandal koji se nikada nije dogodio. Izmišljotina i bezočna laž. Da je Vilović živ pozvao bih ga za svjedoka, ali 53 godine poslije njegove smrti nedostojni epigoni misle da njihovoj mašti nema granica!

Prvo pitanje koje bi domaći čovjek postavio bilo bi: Odakle ta silna djeca?

Prije Drugog rata turizam se je počeo razvijati u malom zaseoku Soline, zahvaljujući tome što je jedino bilo na moru, imalo golemu pješčanu plažu s gustom borovom šumom tik do mora i veliku praznu kuću obitelji Filipović.

Sve je to gđi Maši Chmelikovoj iz Praga dalo ideju o iznajmljivanju te kuće i organiziranja pansiona za turisti. A sve Soline nisu imale ni desetak kuća pa se postavlja pitanje odakle ta masa dječurlije?

Ostala djeca koja su bila iz drugih zaselaka dugačke i razvedene breljanske obale, kupala su se gdje im je bilo najbliže.

Danas su to sve cvatuće turističke destinacije sa skrovitim plažama i kamenitim dijelovima za skakanje, pa tko bi imao interesa hodati kilometar i više da bi pravio psine turistima u Solinama?

Drugi skandal, nastavlja se priča, sastoji se u tome što su žene, dakako navlastito picukare, dolazile na more i to upravo tamo gdje su se stranci kupali, donoseći stare gunjeve, krpe, slamnjače s kukuruzovinom, crne od starine i nečistoće živih i mrtvih. l udri lupačama po toj stareži dok sve okolo ne popliva prljavštinom i gadostima.

Onda bi žene tu starež prostrle po žalu (nekada smo današnje plaže nazivali lijepim domaćim izrazom ,,žalo") da se suši a one bi se povukle u hladovinu borova i biskale jedna drugoj uši. I ovo je izmišljotina i ništa manje bezobrazna laž.

Godine 1937. u Brelima je bilo sedam obitelji koje su se bavile turizmom i od njega više-manje dobro živjele. (J. Bebić: Brela, str. 44.) Bi li ti ljudi prekriženih ruku gledali kako im dječurlija i zajedljive babe tjeraju goste? zar ne bi intervenirali ili se obratili policiji ili čak i don Anti koji je u to vrijeme bio predsjednik Turističkog odbora? A najvažnije što svi oni koji su se uhvatili ovoga žalosnog posla nisu znali da su u to vrijeme Brela imala svog mjesnog redara, uniformiranog i oboružanog samokresom. Njegov je osnovni zadatak bio osiguravati red na kupalištima i sigurnost gostima. Osim toga svake večeri je palio feral i dizao ga na štendarac koji se nalazio između današnjih restorana ,,Palma" i ,,Hrast". On je osvjetljavao dio šetnice zapadno prema Bjankovića boru, a istočno do javne česme. Takvoga redara danas Brela sa 5000 gostiju nemaju. A trebala bi! I konačno Brela su počela 1933. sa 55. turista i 808 noćenja, da bi 1937. ugostili 526 turista sa 20700 noćenja. Pametnome dosta!

U jednom od splitskih časopisa uoči Drugoga svjetskog rata pročitao sam Vilovićevu noveletu ,,Madona pod borovima" gdje je riječ o fešti Gospe od Karmela u Solinama 16. srpnja. Bio sam neobično iznenađen kad sam u knjizi Picukare našao upravo tu noveletu, pod istim naslovom, kao prvo poglavlje knjige. Pročitao sam još jednu noveletu u kojoj se radi o zatrudnjeloj djevojci kojoj očajna majka uobičajenim masažama želi pomoći. Nisam literarni kritičar, ali svatko ima manje ili više razvijen smisao za lijepo. Pročitajte pozorno knjigu Picukare pa će te naići na dijelove koje će vas umoriti i zagnjaviti, a naići će te i na one druge u kojima će te prepoznati spisatelja od zanata.

U knjizi ,,Picukare" jedna je stranica posvećena Vilovićevu rukopisu. Detaljno je opisan a bitno je da je učvršćen u narančastom ovitku. Poznato je da spisatelji svoja djela tretiraju kao vlastitu djecu. Ako je Vilović napisao knjigu koju u tome času nije mogao objaviti, imao je dosta vremena da smisli način kako i gdje rukopis sačuvati da se jednom, u povoljnijim okolnostima objavi. Imao je dosta prijatelja, poznatih obitelji koje su sigurno bile spremne pomoći, navlastito među masonima i orjunašima. Problem je bio samo koga odabrati i kome rukopis povjeriti. Međutim, on to nije učinio!

Kad je Vilović umro supruga Natalija je imala 59 godina. I ona je imala sve motive i mogućnosti da rukopis povjeri nekome pouzdanome i osigura u budućnosti njegovog izdavanje. Živjela je do svoje 97. godine. Pa ipak, ni ona to nije učinila!

Sa suprugom je do svoje smrti živjela Vilovićeva sestra. Zar one dvije nisu mogle upoznati mlade potomke obitelji Vilović s "tajnom" narančastoga rukopisa i dati im ga? Ali to nisu učinili! Zar su ga pred njima tajili, i zašto?

Zadnjih dvije ili tri godine sa suprugom je živjela treća osoba. l gle čuda! Upravo ta osoba prepoznala je vrijednost kumransko-bjelovarskoga narančastoga svitka i predala ga dr. sci. Gordani Vilović. I vrata se otvoriše. Svitak se iznenada pojavio na danjem svjetlu. I to trostruko!

Pozdravimo ga s onom istom ljubavlju i dobrodošlicom kako su to u Picukarama rekli za naše stare: Odakle ste?

Koje ste vire?

Ozren Žamić / Hrvatski list

Vezani članci:

• Moralne i političke stramputice Đure Vilovića (1): Od katoličanstva do četništva

• Moralne i političke stramputice Đure Vilovića (2): Izmišljene „picukare“

• Moralne i političke stramputice Đure Vilovića (3): Surovi i sirovi pamflet
  

• EKSKLUZIVNO: Ratni zločini u Vrgorcu – uzroci, glavni protagonisti i imena svjedoka