Dubrovčanin,akademski slikar Josip Pino Trostmann,istaknuti je hrvatski likovni umjetnik,autor s impozantnom karijerom i respektabilnim opusom s nizom samosvojnih ciklusa,uspješni izlagač na brojnim izložbama,na raznim stranama svijeta i danas predano i marljivo slika,dotjerujući svoje slike,ulja na platnu vrlo različitih formata (od manjih do vrlo velikih,ništa mu nije strano) ,nastojeći umiriti,odobrovoljiti svoj neumorni stvaralački nerv,u kontinuiranoj potrazi za najboljom slikom svoga života.

Nedavno je u Zagrebu preminuo istaknuti akademski kipar Josip Marinović,u osamdeset i petoj godini,tiho i gotovo nečujno,bez odjeka u javnosti. U povodu njegove smnrti objavljujem posljednji razgovor s njim,u listopadu 2017. godine,vođen u atelijeru u Preradovićevoj ulici,u dvorišnoj zgradi,okruženi brojnim dovršenim i nedovršenim skulpturama.

Teško je poslije smrti umjetnika,slikara napisati nekoliko posve novih rečenica koje bi omogućile pristup i razumijevanje njegovog likovnog opusa. Još je teže valorizirati njegovu ulogu i važnost u neposredno protekloj likovnoj produkciji.

Posljednjih nekoliko godina izniman ugled stekao je u inozemstvu,posebice u Francuskoj,suvremeni hrvatski likovni umjetnik,slikar Stjepko Mamić,poznat i po tome što je sve donedavno uspješno plovio kao pomorski kapetan.Mamić je svojim slikarskim opusom već na početku izazvao pozornost javnosti,kako kritike tako i publike. Naravno,u središtu pozornosti Stjepka Mamića oduvijek je bilo more,najprije plovidbe a onda i slikanje motiva mora.

Nedavno je zagrebački nakladnik VBZ,objavio u biblioteci Ambrozija prozu suvremene zadarske književnice Lade Vukić,Dobro mjesto za umiranje,u lijepoj, tvrdo ukoričenoj opremi na dvjestotinjak stranica,što je dobra mjera za današnjeg čitatelja,okruženog i izloženog raznovrsnim izazovima za trošenje slobodnog vremena.

Razmišljam uoči nove godine. Razmišljam... Kraj sebe uvijek imam olovku i papir. Jer, književnik razmišljanjem rudari i tko zna što će, u tom kopajućem razmišljanju, iskopati. Pa, neka su olovka i papir tu, a iskopana dragocjena misao ne otprhne kao iznenadni fazan u polju. Koliko je samo ljudi igralo značajne uloge u momu životu – životnome filmu. Koliki su me obogatili, tekli usporedo sa mnom pojedinim dijelovima toka rijeke moga života. Neki, hvala dragome Bogu, uz uzajamno uvažavanje i potporu, teku i dalje.

Nedavno je agilni zagrebački nakladnik VBZ u biblioteci TRIDVAJEDAN PJESNIŠTVO, objavio zbirku pjesama legendarnog američkog književnika Charlesa Bukowskog (1920-1994), u strastvenom prijevodu Damira Šodana. Riječ je o posthumnoj zbirci poezije koju čine najbolje neobjavljene i u pjesničke zbirke neuvrštene pjesme, iz razdoblja od 1959. godine, pa praktično do smrti 1994.

Akademski slikar Ranko Ajdinović precizno je zaokružio svoj kompleksni opus nefigurativnih motiva,ulja i akrila,u kombinaciji i s drugim tegnikama,većinom na srednjim i većim formatima platna s novim nizom apstrakcija pojačanog kolora,naime,intenzitet boje se povećava,uvećao se,boja je sve izraženija,istaknutija,boja s kojom slikar formira raznovrsne plutajuće oblike koji lebde poput oblaka iznad svijetlih površina.

Akademska slikarica iz Dubrovnika, Ivana Jovanović Trostmann,suvremena je hrvatska likovna umjetnica,autorica je složenog opusa,ponajprije ulja na platnu,od krajobraza,preko mrtvih priroda do jedinstvenog, suptilnog motiva anđela,koje kreira u nizu zanimljivih kolorističkih rješenja.

Sve više,sa svakim novim platnom ,s novim nizom slika,slikar Mladen Žunjić potvrđuje svoju fokusiranost,svoju ne malu strast,nedvojbenu odanost zamršenoj likovnoj problematici,koju upornim radom i dosljednim pristupom želi oživotvoriti kistom i bojama,koristeći vrlo raznolike motive,uglavnom nefigurativne u kreiranju realno irealnoga svijeta.