Komunistička jugoslavenska propaganda za vrijeme bivšega režima pokušavala je na sve načine od Vladimira Nazora stvoriti »svoga« pjesnika, književnika i suborca. Procijenili su da bi Nazorova nazočnost u partizanima bila od široke propagandne važnosti. Željelo se pokazati kako se prononsirani pjesnik »hrvatskih kraljeva« i hrvatske državotvorne misli opredjeljuje za ideje partizanske revolucije. No istina o Vladimiru Nazoru i njegovu »priključenju« partizanskom pokretu drukčija je i tek sada dolazi na vidjelo.

O tome daje izvanredno važno svjedočanstvo dr. Nedjeljko Mihanović, koji je napisao i objavio disertaciju »Pjesničko djelo Vladimira Nazora« (1976.), načinio i objavio iscrpnu bibliografiju literature o Vladimiru Nazoru, od prvoga priloga iz 1898. do 1969. godine, bio glavni urednik njegovih »Sabranih djela« u 21 svesku u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (ondašnji JAZU) 1977. godine, priredio nekoliko književnih izložaba o njegovu životu i književnom djelu te izbor iz njegovih djela u četiri sveska za biblioteku »Stoljeća hrvatske književnosti« itd.

Mons. Rittig poslao me Nazorovoj sestri

Dr. Mihanović svjedoči: »Krajem studenoga 1952. godine posjetio sam mons. Svetozara Rittiga, koji je u tadašnjoj vladi obnašao dužnost predsjednika Komisije za vjerske poslove. Bio sam kod njega zbog reguliranja moga školovanja i upisa na fakultet. Na kraju razgovora mons. Rittig me zamolio da odnesem jedan paketić za sestru Vladimira Nazora, gospođu Irmu, koja je tada stanovala u Gregorijančevoj ul. 36. (Danas je to Grškovićeva ulica, gdje stanuje kći Nazorova nećaka, sina druge njegove sestre. Nazorovi su imali još jednu kuću u Torbarovoj ulici, koju su iznajmljivali i živjeli od stanarine.) Usput me mons. Rittig zamolio da na neupadljiv način pokušam tijekom razgovora skrenuti na temu o Nazorovu sprovodu jer ga je to osobito zanimalo. Za Nazorova života mons. Rittig ih je češće posjećivao jer je prijateljevao s Nazorom, ali poslije njegove smrti nije više dolazio njegovoj sestri. I još je dodao da ga svakako dođem izvijestiti o posjetu i razgovoru.

>>Vladimir Nazor u partizane odveden prijevarom smišljenom u vrhu KPJ

Tijekom tih tjedana nekoliko sam puta dolazio mons. Rittigu, koji bi me uvijek srdačno primio. Redovito sam k njemu dolazio u sakristiju crkve sv. Marka nakon njegove mise, koju je ondje služio svakoga dana u 9 sati. Potom bi me odveo u svoj stan i zadržao na doručku te smo razgovarali.

Nakon prvoga susreta s mons. Rittigom otišao sam istoga dana Nazorovoj sestri Irmi, koja me je srdačno primila kad je čula da dolazim po preporuci mons. Rittiga. Uvela me u stan i ljubazno ponudila da sjednem. Predao sam joj paketić. Tijekom razgovora naveo sam govor na njezina brata. Njoj je to bilo po volji pa se raspričala na dugo i široko, počevši od njegova odlaska u partizane pa sve do smrti. Zadržao sam se više od sat i pol vremena kod nje. Kad sam spomenuo da je moja obitelj iz Poljica, a odatle su bili podrijetlom i Nazorovi predci, to je još dodatno pridonijelo da je gospođa Irma bila u razgovoru srdačna. I spontano mi je počela pripovijedati kako je to bilo s odlaskom njezina brata u partizane. Navodim po sjećanju njezine riječi, koje su mi se duboko usjekle u pamćenje pa sam ih upamtio do danas.

Partizani su na silu oteli Nazora

'Moj dragi Mihanoviću, bilo vam je to ovako', započela je gospođa Irma svoje opširno pripovijedanje. 'Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam kojiput i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.

Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.

Cijelo poslijepodne bila sam u velikoj neizvjesnosti što se dogodilo s mojim bratom. Kad ono predvečer dolazi mi susjeda s gornjega kata i kaže mi: Je li vi znate što se dogodilo s vašim bratom? Evo, radio javlja da su ga partizani kidnapirali i odveli k sebi… Skoro sam u nesvijest pala! Ostala sam sva u šoku, kao da mi je netko nož u srce zabio. Da mi je rekao da odlazi, spremila bih mu odjeću i ostale potrepštine. Tek nakon dvadeset dana mogla sam mu poslati paket s rubljem. Međutim taj su mu paket okrali te je dobio samo četvrtinu od onoga što sam poslala – kako mi je javio mnogo kasnije. On je otišao na prijevaru. Poslije sam mu preko Marinkovića slala pakete, a on me je od vremena do vremena preko poruka umirivao kako se ne trebam ništa brinuti, kako je on na sigurnom, da se Tito za njega brine itd.' Tim je riječima gospođa Irma opisala Nazorov 'odlazak', tj. njegovu otmicu.

Marinkovića su veoma brzo nakon Nazorove otmice vlasti NDH otkrile, uhitile i strijeljale. Kad su 1945. došli na vlast, partizani su ga proglasili 'narodnim herojem'.«

Komentirajući taj Nazorov prisilni odlazak u partizane, tj. njegovu otmicu, dr. Mihanović kaže: »Naravno, partizanskim komunistima trebalo je jedno takvo ime da njihov pokret zadobije simpatije u narodu. Osim toga, 1942. godine partizanski pokret, a i sami partizani još nisu bili ono što će kasnije postati, kada su daljnjim pojačanjem represivnoga sustava, brojnim ubojstvima, pokoljima i progonima pokazali svoje pravo lice i pravu narav svoga tzv. oslobodilačkoga pokreta, a posebice kad su 1945. silom osvojili vlast.

Premda se opirao na sve moguće načine nakon što su ga na prijevaru kidnapirali, Nazoru nije preostalo drugo nego se pomiriti sa sudbinom. Shvatio je da mu nema druge nego se prilagoditi situaciji. Svaki otpor tada mogao je biti za njega katastrofalan.«

Umjesto crkvenoga vojni sprovod

Upitan što je bilo s Nazorovom bolešću i smrću te njegovim pogrebom, dr. Mihanović je nastavio: »U nastavku razgovora s gospođom Irmom spomenuo sam i Nazorov sprovod. Neupadljivo sam pitao kako je to bilo kad je umro. A gospođa Irma je nastavila svoje pripovijedanje: 'A što se tiče njegova sprovoda, to Vam je bilo ovako. Naš je obiteljski dogovor bio da kad moj brat umre, sprovod će mu voditi mons. Rittig. O tome smo ozbiljno razgovarali s Rittigom kad nas je dolazio posjećivati. I da bi sprovodni obredi bili u crkvi sv. Marka. To je bila izričita želja moga brata. Rittig je bio u boljem zdravstvenom stanju od moga brata. No, nažalost, dogodilo se drukčije.

Kad su mi javili da je brat u bolnici umro, mislila sam da će odmah doći monsinjor Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekla mi: Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati. Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je njegova želja bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons. Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Bila sam sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem.'

Pripovijedanje o smrti svoga brata gospođa Irma završila je ovim potresnim i istinitim riječima, koje sam dobro zapamtio: 'Eto, moj Mihanoviću, ne samo da su mi ga oteli živoga, nego su mi ga oteli i mrtvoga!'

O cijelom tom razgovoru i njegovu sadržaju odmah sam idućih dana izvijestio mons. Rittiga. U razgovoru mi je on, sa svoje strane, iznio negodovanje zbog načina kako su Nazora sahranili, kako su ga vozali na vojnom lafetu itd. A on nije bio vojna osoba i sigurno je da ne bi prihvatio onakav način sprovoda. Ali komunistima je trebala još i završna manipulacija Nazorom pa su nažalost i od njegove smrti i pogreba napravili paradu i bacanje prašine u oči narodu.«

Sumnja da je Nazor umro od trovanja

Na tvrdnju da postoje ozbiljne sumnje je li Nazor umro prirodnom smrću dr. Mihanović kaže: »Nazorova smrt 1949. izaziva nedoumice i ostavlja otvorena pitanja. Dobio je grčeve u trbuhu pa je bio prevezen u bolnicu i ostao u bolnici do smrti. Ono što najviše izaziva sumnju jest činjenica da ni njegovoj rođenoj sestri gospođi Irmi nisu dopustili da ga dođe posjetiti, pa je počela ozbiljno sumnjati je li njezin brat normalno završio svoj život.

Prije već dosta vremena susreo sam jednu časnu sestru s Vrhovca, koja je tada još radila u bolnici u kojoj je Nazor bio prije smrti hospitaliziran. Ona mi je u povjerenju rekla: 'Pred zasebnom sobom gdje je Nazor bolovao stajao je stražar i nikoga nije puštao unutra. Ja sam prolazila pokraj sobe i čula sam kako Nazor iz sobe viče: Dovedite mi sestru! Ali se, nažalost, nitko nije obazirao na njegove vapaje, dapače stražar bi zapriječio svakoga tko bi pokušao ući.'

I sad se čovjek pita: postupa li se tako s bolesnikom prije smrti, i to još s takvim bolesnikom, koji je svojim književnim stvaralaštvom zadužio hrvatski narod i njegovu kulturu?! Tako su komunisti svojim brojnim poratnim zločinima dodali i ovaj s Nazorom i njegovom smrću. Kad su ga dobro iskoristili i kad im više nije bio potreban, a počeo im možda i smetati, trebalo ga je ukloniti! Ne zna se od čega je dobio grčeve. Postoji sasvim ozbiljna sumnja da je Nazor umro od trovanja. Sa suvremenom medicinskom ekspertizom to bi se danas lako moglo dokazati kad bi se uzorak od njegovih posmrtnih ostataka dao na analizu.«

»Dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!«

Upitan ima li podataka o tome kako se Nazor odnosio prema komunističkim vlastima, dr. Mihanović je odgovorio: »Ima još dosta zanimljivih detalja o Nazorovim privatnim izjavama o komunističkom režimu nakon što se po završetku rata vratio u Zagreb i kad su ga postavili za predsjednika Hrvatskoga sabora.

Pripovijedao mi je isusovac p. Stjepan Šimeta koji je, budući da je i sam pisao pjesme, prijateljevao s Nazorom još prije Drugoga svjetskoga rata. Nakon završetka rata susreo je Nazora na Trgu bana Jelačića pa su se srdačno pozdravili i izmijenili nekoliko prijateljskih riječi. Nazor ga je tada povukao malko na stranu i rekao mu potiho, da ga nitko nije mogao čuti: 'E, moj padre, nismo se mi za ovo borili!'

U svome rukopisnom dnevniku Večernje bilješke iz 1945. godine Nazor donosi ovaj zapis: 'Doduše, dodijeliše mi čast, ali ne i vlast!'

Dolaskom komunista na vlast godine 1945. brojni hrvatski književnici bili su progonjeni, osuđivani na zatvor, na šutnju, na gubitak građanskih prava itd. Među njima je teško stradao i Milan Begović. Oduzeli su mu sve, nije imao od čega živjeti. Njegova supruga Danica pošla je Nazoru da intervenira kod vlasti da ga prestanu diskriminirati. Nazor ju je primio, poveo u pokrajnu sobu, jer je znao da ga prisluškuju, i rekao joj: 'Došlo je naređenje od Tita preko Bakarića da za svakoga za koga bi se interveniralo ne samo da se ne će ništa postići, nego će biti bez milosti još strože kažnjen.' Begovićevoj supruzi Danici to je Nazor priopćio kao razlog da nije intervenirao za svoga školskoga druga i prijatelja Milana, jer se bojao takve neumoljive i okrutne odmazde.

S tim u svezi dodajem i ovo. Isto kao i Nazoru, komunisti su i Miroslavu Krleži dolazili tijekom rata i nagovarali ga da im se pridruži, da prijeđe u partizane. Krleža se uglavnom izvlačio zbog vlastita narušenoga zdravlja, da je bolestan, da su mu potrebni lijekovi itd. Na toj osnovi ga je štitio liječnik dr. Đuro Vranešić, koji bi ga povremeno smjestio u vlastiti sanatorij. Kad su partizani došli u Zagreb, dr. Vranešić je uhićen i osuđen na smrt. Nakon što je Krleža poduzeo korake da intervenira kod Tita u Beogradu, dr. Vranešića su u Zagrebu strijeljali.«

 

Božidar Nagy / Glas Koncila

 

Vezani članci:

-Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 1.

-Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 2.

-Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 3.

-Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 4.

-Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 5.

-Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 6.

-Svjedočim da su komunističko-četnički zločini u Slunju nadahnuli poemu „Jama“ 7.

Share
0