Kad dođemo do ruba, vrijeme je za korak naprijed! Kad pomislimo da dotakosmo dno septičke jame, pogledajmo dolje – i eto bespuća .... Trebalo je proći puno vremena dok istinski ne spozna frazem „grad koji teče“; radi se, naime, o otpadnim vodama i kanalizaciji.

Stojeći uz riječki „mrtvi kanal“ čiji je vonj ravan venecijanskom, razgovarajući s jednim gradskim tračerom, opazih nekakvu crvenu fluorescentnu traku koja se protezala posvuda ne prateći neki naročito logičan smjer. Upitah sugovornika o čemu se radi, a on mi kaže da su to iscrtani temelji zida koji je nekada dijelio Jugoslaviju i Italiju. Shvativši da se nalazim na „jugoslavenskoj“ strani, sa sugovornikom sam brzo prešao na „talijansku“ stranu i tamo smo nastavili razgovor.

Radi se o „intervenciji umjetnika“ Damira Stojnića, a kako piše na stranicama EPK-a, „kojim on nastoji obilježiti sve socio-političke sedimente nataložene na riječkom lokalitetu od njezina osnutka“, sve u želji za premošćivanjem „selektivne memorije“. U sljedećoj etapi projekta „iscrtali bi se temelji bombardirane sinagoge“. Kad smo kod razorene sinagoge, valjalo bi u projekt uključiti i Ivu Josipovića.

Naime, dugo se ponavljala laž da je predmetna sinagoga uništena ’44. godine, a dogodilo se sljedeće: sinagoga je nakon neuspjelog paljenja 1944. godine preživjela rat i dočekala 1948. godinu. Po izravnoj želji i zapovijedi Moše Pijade, od „Saveza jevrejskih veroispovednih opština“ iz Beograda su iznudili prodaju hrama državi Jugoslaviji – i to, da poniženje bude još veće – kao građevni materijal! Na mjestu srušene sinagoge podignuta je stambena četverokatnica za oficire JNA! Najkvalitetnije dijelove srušene sinagoge razgrabili su komunistički moćnici, pa tako i šef OZNE za zonu A i B, Ratko 'Mili' Josipović, što je poslužilo za gradnju nekoliko njegovih vila. Povijest je uvijek aktualna, ako si upućen. Sinagoga zasigurno spada pod kulturu, a kako je Ivo Josipović živi svjedok sudbine njezina građevnog materijala, onda će ga se valjda uključiti u projekt te ne će biti „selektivne memorije“.

Vratimo se vedrijim temama, odnosno skupo plaćenom ludilu nepismenih riječkih (?) kulturnjaka. Preporučam svakomu svakodnevno iščitavanje vijesti glede svega što se tiče projekta Europske prijestolnice kulture na ovoj poveznici, kako bi se vidjelo u što se ulažu silni novci. Planirani rashodi za cijeli projekt iznose 30 327 000 eura! Evo sad jedno filozofsko pitanje: kako ništa može koštati 30 milijun eura? Političko pitanje: zašto Plenkovića ne ruše „kulturnjaci“ i ne prosvjeduju zbog ugroza tekovina NOB-a? Jer im je, između ostaloga, namijenio iz proračuna 10 milijuna eura baš za ovaj projekt EPK. Zato je i došla naredba iz vrha HDZ-a da se ni ne pokušava, na prošlim lokalnim izborima, osvojiti vlast u Rijeci, radi ogromnih novaca koji će se „taliti“. 10 000 000 eura dati za crvenu traku po ulici, za bananonosac „Galeb“, Frljićeve budalaštine ili fotografiju Riječkog nebodera na čijem je svakom katu srp i čekić, a na vrhu zgrade je crvena petokraka zvijezda i ispisano crvenim (valjda od krvi njegovih žrtava) TITO?

I kako sad objasniti strancu da je Riječki neboder dovršen ’39., a otkriven ’42., da je uz izgradnju vezan Al Capone i njegov računovođa koji su prali novac (a gdje ćeš prati novac nego u Rijeci?!), da je investitor bio talijanski povratnik iz SAD-a koji od arhitekta tražio zgradu po uzoru na poslovne zgrade u New Yorku, dakle srž i suština kapitalizma, da bi naposljetku nepismeni komunisti postavili ime lažnog bravara i pravog diktatora na, zapravo, simbol kapitalizma, odnosno arhitektonske moderne? I kakve to veze ima s Rijekom u 2020. godini kao europskoj (!) prijestolnici kulture?

Ako se samo pogledaju kategorije, odnosno raznorazni „kulturno-umjetnički projekti“ unutar sveobuhvatnog EPK-a, onda shvaćamo da je to samo puno para ni za što. „Doba moći“ – promiče komunizam po obrascu „selektivne memorije“, od organizacije partizanskih zborova povodom 22. lipnja do glorifikacije studentskih prosvjeda ’68. godine.

„Dopolavoro“ – „škola razmišljanja (?) o prošlim i sadašnjim oblicima i uvjetima rada (?) s naglaskom na odnos rada i tehnologije, ukorijenjenom u riječko industrijsko (?) i tehničko (?) nasljeđe.“ Prvo, nije 'nasljeđe' nego 'naslijeđe' (ili naslieđe, ako ćemo po Kalić-Cipra rječniku iz ’44.). Drugo, nigdje nema spomena torpedu, najznamenitijem riječkom izumu, nego se sve svodi na tobožnji industrijski rast za vrijeme socijalizma, umjetan i neodrživ (kako je vrijeme pokazalo), a sastojao se od planskog naseljavanja življa iz Bosne u Rijeku i okolicu.

„Furioza“ se bavi punk i rock glazbom, odnosno t. zv. „underground kulturom“ i sličnim supkulturama. Članak objavljen 27. lipnja počinje: „Ovaj uvodničarski event…“ Uvodničar je osoba koja piše uvodnike ili uvodne govore. „Event“ je nekakva strana riječ, vjerojatno od latinskog „eventus“, a „uvodničarski event“ je nepobitni dokaz krajnje nepismenosti. Kategorija „Kuhinja“ je samorazumljiva, no s druge bi strane bilo zanimljivo saznati koje je to jelo tipično za riječko podneblje…

Dalje slijedi „porinuće (?!) novog riječkog festivala 'Sailor – Sweet & Salt Music Festival' koji na jedinstven način spaja znanost, umjetnost i popularnu kulturu dogodit će se 27. i 28. srpnja. Ovo putovanje pod kormilom (znači, putuje se ispod kormila?) Damira Martinovića – Mrleta (Mrle je inače akademik, erudit, a ima i počasni doktorat na Sorboni, Oxfordu te ) i Ivanke Mazurkijević za misiju ima učiniti zvuk grada vidljivim kroz inovativnu umjetničku skulpturu od zvuka i soli (dakle, zvuk treba učiniti vidljivim kroz skulpturu od zvuka i soli?) te sve uokviriti dvodnevnim glazbenim festivalom“ – u kategoriji „Ljeto u prijestolnici“.

Kao kategorija se pojavljuje i „Porto Etno“, no bliže bi istini bilo „Port Četno“, četnički od milja, a radi se o festivalu glazbe i hrane. Možemo primijetiti da je hrana poprilično zastupljena; možda ima veze s gradonačelnikom Rijeke, što potvrđuje sljedeća kategorija „Slatko i slano“. I za djecu postoji ponuda u kategoriji „Tobogan“.

Neka se nađe jedan ekonomist, računovođa ili tkogod se razumije u kulturu i financije pa neka navede što točno, od svega što se nudi u cjelokupnom projektu Europske prijestolnice kulture, doseže rashode od 30 milijuna eura? Jer, Hrvatske nema nigdje; uvijek se govori o „regiji“, „ovim prostorima“ ili o Rijeci za vrijeme crnog fašizma, odnosno crvenog fašizma.

Pa, bilo bi čak zgodno spomenuti Stendhala, velikog francuskog književnika s najpoznatijim romanom „Crveno i crno“, koji je neko vrijeme radio kao konzul u Trstu, a Trst i Rijeka su kulturno, umjetnički i arhitektonski skoro pa istovjetni gradovi, čime se poveže kultura Talijana, Francuza i Hrvata. Ako umjetnost već hoće provocirati, neka provocira prema pravilima struke. Imamo tako n. pr. profesora na Filozofskom fakultetu u Rijeci, odsjek kroatistike, koji je promijenio prezime u Sorel, kako bi se poistovjetio s protagonistom spomenutog Stendhalovog romana, Julienom Sorelom, prema kojem će Nietzsche pola stoljeća kasnije stvoriti svoga Zaratustru.

Komedija je uzvišenija i dublja od tragedije; zato se je stari Grci voljeli, i zato Dante tako naslovljava svoju „Božanstvenu komediju“, Cervatnes piše Don Quijotea u komičnom tonu, a Balzac svoj opus naziva „Ljudska komedija“. I to je kultura; velika, ozbiljna i prava kultura, a ne agitpropovski pokušaji i nastojanja polupismenih harlekina koji koštaju 30 milijuna eura. Samo treba s vremena na vrijeme pročitati i razumjeti pokoju knjigu.

Nastavlja se…

 

L.C.