Njemački list „Frankfurter Rundschau“ podržava tezu Snježane Kordić prema kojoj "Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore istim jezikom", dok predsjednika “konzervativnog” HKV-a Hrvoja Hitreca nazivaju “jezičnim čistuncem”

U online izdanju njemačkih novina „Frankfurter Rundschau“ na adresi www.fr-online.de od utorka, 18. siječnja, u kulturnoj rubrici objavljen je tekst pod naslovom (u prijevodu) “Srpskohrvatski jezik: Nema popusta za budale”, u kojemu autor teksta prenosi mišljenje “hrvatske” lingvistice Snježane Kordić koja, kako u tekstu piše, “bespoštedno i pedantno dokazuje ono što, navodno, svi jednostavno oduvijek znaju, a to je da Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore istim jezikom”.

Prevedeno, dalje u tekstu njemačkog online magazina stoji: „Može li jedan jezik jednostavno nestati kao što mogu nestati država ili nacija, i ako je odgovor potvrdan, što to znači? Odjedanput svi govore različitim jezicima i više se međusobno ne razumiju, kao nakon propale izgradnje Babilonske kule? Od kada je „hrvatska“ lingvistkinja Snježana Kordić u svojoj knjizi dala jednostavan odgovor: - Ne!, cijela se zemlja svađa.”- stoji u tekstu lista “Frankfurter Rundschau“.

Autor teksta nadalje navodi kako su “jezični čistunci, koji su 20 godina u novi hrvatski jezik ubacivali nove riječi, energično reagirali na pojavu Kordićkine knjige, pa ju je tako, kako se navodi u tekstu, “pisac romana Hrvoje Hitrec, predsjednik konzervativnog Hrvatskog kulturnog vijeća u najgledanijem terminu na televiziji nazvao smećem”.

„Frankfurter Rundschau“ nadalje piše kako su se “nacionalisti našli u defanzivi, pri čemu se Nenad Popović, hrabri „hrvatski“ izdavač Kordićkine knjige nije dao zbuniti, dok su vodeći hrvatski intelektualci liberalnog svjetonazora, kao što su dramatičar Slobodan Šnajder, pisac Miljenko Jergović i satiričar Boris Dežulović do danas manje poznatu znanstvenicu nagradili pljeskom”.

Njemački list tvrdi i kako su liberalne tiskovine sa zadovoljstvom pisale o apsurdnostima nastalim iz uvjerenja prema kojima su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski različiti jezici, objašnjavajući sve time kako bi u tom slučaju “svaki Hrvat na svijet morao doći kao poliglot, jer bi automatski govorio tri druga jezika”.

Njemački magazin za 46-godišnju Snježanu Kordić navodi kako ona “jednostavno, jasno i nepodmitljivo argumentira kako srpsko-hrvatski jezik i dalje postoji, neovisno od fantazija nacionalnih političara”, dok je ono što “njenu knjigu čini skandaloznom to što bivšim ratnim protivnicima u njihovim današnjim bitkama za jezik ne daje nikakav popust na budalaštinu.”

Postavlja se pitanje, iz kojih je to strateških razloga ovaj njemački list podlegao „budalaštinama“ Snježane Kordić, tzv. hrvatske lingvistice, sufinanciranjem čije knjige “Jezik i nacionalizam” su državna tijela RH pokazala kako ne brane ustavom propisan hrvatski jezik, nego se stavljaju na stranu protivnika zasebnosti hrvatskoga jezika, pri čemu su ujedno potvrdili protuhrvatsko i protuustavno djelovanje, započeto financiranjem “četničkog” spomenika u Srbu.

Zar nije čudno to što u ovom projugoslavenskom i antihrvatskom članku nije naveden autor teksta, koji Slobodana Šnajdera, Miljenka Jergovića i Borisa Dežulovića naziva vodećim hrvatskim intelektualcima, i odakle mu taj zaključak?

Naime, dovoljno je u google tražilicu ukucati imena ovih “ljubitelja Hrvatske “,  i pročitati barem jedan njihov tekst kako bi svima bilo jasno koliki su to zaljubljenici u „bratstvo i jedinstvo“ bivših “jugoslovenskih naroda” i koliko mrze Domovinu u kojoj su se rodili, a što je, prema mojemu mišljenju, moguće samo u Lijepoj našoj.

Svima koji pročitaju ovaj tekst, moralo bi biti kristalno jasno kako su se sada i inozemni mediji (kao da Hrvatima nije dosta i vlastitih tzv. hrvatskih medija koji propagiraju vijesti iz “regiona” i zagovaraju novo bratstvo i jedinstvo nekadašnjih „jugoslavenskih naroda i narodnosti“, uključili u rušenje ustavnog poretka samostalne i neovisne Hrvatske, ponovno ističući neutemeljene i paušalne zamjerke o hrvatskom jezičnom nacionalizmu i nepostojanju hrvatskog jezika kao samostalnog.

Odakle Nijemcima potreba za nepriznavanjem znanstvene istine prema kojoj su hrvatski i srpski dva posebna jezika? Čini se kako  je opet na djelu projugoslavenska laička teorija kako svi oni koji se donekle razumiju govore jednim jezikom, dok oni koji se ne razumiju, govore različitim jezicima, pri čemu jezik kojim Hrvati govore, naravno, može biti nazivan jedino jugoslavenskim (čitaj srpskim).

Znači, prema ovoj teoriji o razumljivosti jezika, u brojnim europskim zemljama bi zasebni jezici trebali prestati postojati, a tko zna, možda to i jest krajnji cilj hrvatskim političarima toliko drage EU. Za primjer možemo uzeti i Čehe i Slovake, koji se sasvim dobro razumiju, ali su njihovi jezici ipak zasebni jezici.

Dakle, Snježana Kordić, koju njemački list “Frankfurter Rundschau” naziva Hrvaticom, ( a ja kažem, možda po rođenju) bi kao “vrsna lingvistica u usponu”, kojoj “plješću Jergović i Dežulović i slični liberali projugoslavenske orijentacije”, u obzir trebala uzeti kulturnopovijesna zbivanja i stanje na terenu na području “drage joj Domovine Hrvatske”, koju bi u budućnosti najradije ugurala u nekakav okvir četvrte Jugoslavije.

Ipak, zabrinjavajuće je to što su se u njemačkim tiskovinama 20 godina nakon priznavanja Hrvatske počeli pojavljivati ovakvi tekstovi, koji zagovaraju nepriznavanje hrvatskoga kao samostalnog i posebnog jezika, pogotovo ako se promoviraju knjige “hrvatkih lingvista”, a koje su uz to, kako bi stvar bila dovedena do apsurda, tiskane uz pomoć državnih tijela suverene  Republike Hrvatske.

Znači li to kako je hrvatski jezik i na njemačkim slavističkim katedrama i fakultetima priznat samo proklamativno, dok se zapravo, uz pomoć danas odrasle djece još uvijek brojnih jugonostalgičara zapravo traže načini kako bi hrvatski jezik ponovno bio smješten u svojevsrsnu novu, tj. staru srpskohrvatsku, odnosno jugoslavensku, kutiju?

Naposljetku, jedino što je meni iz svega pročitanoga i u posljednje vrijeme sve češće viđenoga razumljivo, jest činjenica kako brojne hrvatske i inozemne strukture stalno i usrdno sa sve većim žarom dogovorno i savršeno usklađeno rade i djeluju na stvaranju nove, kako se čini, brojnim tzv. Hrvatima, odnosno Jugoslovenima, nikada prežaljene Jugoslavije, koja bi napokon 2014. mogla biti napokon nazvana i Velikom Srbijom.

A u svom naumu će, kako se čini, i uspjeti, ako se 2011. godine ne počne buditi novo Hrvatsko proljeće, za koje je, dragi moji Hrvati sa srcem, kucnuo krajnji trenutak!

Renata Dobrić

Vezani članci:

• Berlin: Jugonostalgičari raspravljali o kulturi Zapadnog Balkana
• Mirotvorni šovinist, Nenad Popović ?
• Osvrt Mile Pešorde: Slavoserbistika
• OSVRT TIHOMIRA DUJMOVIĆA: Intelektulna elita šuti u starim mišjim rupama hrvatske šutnje
• OSVRT ZVONIMIRA DESPOTA: “Prevaziđen” srpskohrvatski jezik Snježane Kordić
• Jezik koji nema policiju i vojsku postaje narječje, a narječje koje ima policiju i vojsku postaje jezik
• Kolumna petkom Ilije Zovka: Ratovi nisu završeni – vode se samo drugim sredstvima