Slučajevi Tihomira Purde i Veljka Marića, njegovog supatnika iz srpskih koncentracijskih logora, primjeri su koji pokazuju svu „bijedu“ i sluganstvo aktualnih hrvatskih vlasti. Naravno, slijed je to dobro planiranih procesa, koji nisu novijeg datuma.

Sagledavajući povijest „otopljavanja“ hrvatsko-srpskih odnosa od okončanja rata do današnjih dana, svakom se laiku nameće zaključak kako je klica „slučaja Purda“ bila pomno skrivena još u poratni zakon o aboliranju vođa srpske pobune u Hrvatskoj, što je, ne zaboravimo, bio jedan od glavnih uvjeta međunarodnih i srpskih pregovarača u procesu mirne reintegracije Vukovara u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske.

Međutim, najnoviji slučajevi Tihomira Purde i Veljka Marića, kao i postojanje čitavog niza srbijanskih optužnica, rađenih na temelju dokumentacije KOS-a JNA, pokazuju da Hrvoje Šarinić, Ivica Vrkić i Vesna Škare-Ožbolt, koji su bili glavni hrvatski  pregovarači u tom procesu, nisu na kvalitetan način odradili zadaće koje su u to vrijeme imali ispred sebe. Oni osobno, kao i Mate Granić i Ivo Sanader, tadašnji čelnici hrvatskog MVP-a, nisu od srpske strane zatražili primjenu pravila reciprociteta u procesu amnestije za „oružanu pobunu“, niti su u međunarodnim diplomatskim krugovima postavili to pitanje, koje bi diplomacija svake suverene države zasigurno stavila na dnevni red.

Prirodni nastavak ove priče, čiji je krajnji cilj izjednačavanje krivnje i pokušaj prekvalificiranja srbijanske agresije u građanski rat, treba tražiti u lažnom iskazu Stjepana Mesića pred Haškim sudom, kojim je otvoreno stavio znak jednakosti između srpske i hrvatske politike iz prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća.

Kao nagradu za takvu uslugu Mesić je, kao što znamo, ubrzo „nagrađen“ mjestom na Pantovčaku i čitavo je desetljeće, prema medijskim anketama, bio daleko najomiljeniji političar u Hrvatskoj.

I unatoč činjenici što je na mjesto Predsjednika Republike izabran kao kandidat HNS-a, Mesić je, odmah po dolasku u banske dvore, otpočeo aktivnosti na „demokratizaciji“ HDZ-a, u čemu je imao značajnu potporu vladajuće Račanove koalicije, dijela HDZ-a i medija, ali i britanskih „novinara“ i haškog tužiteljstva, kojima je otvorio uvid u sve spise nastale u vrijeme njegovog prethodnika.

Rezultat tih aktivnosti jako dobro znamo. Na krilima  Mesićeve „demokratizacije“ HDZ-a na čelo ove stranke došao je Ivo Sanader, čije se „ustoličenje“ na Pantovčaku zajedno proslavljali i „lijevi“ i „desni“. O Sanaderovoj „demokratskoj kleptokraciji“ ne treba trošiti riječi. Treba tek kazati da je učinio ono što se dvojac Račan-Mesić, bojeći se suda javnosti,  nije usuđivao učiniti.

Sanader je uveo srpsku nacionalnu manjinu u sve strukture hrvatske vlasti, i zahvaljujući upravo glasovima srpske manjine, uspio je  odraditi dva nepuna mandata u Banskim dvorima.

Polovicom drugog mandata Ive Sanadera pojavile su se i interpolove tjeralice protiv hrvatskih branitelja. Normalno bi bilo da su u to vrijeme reagirale institucije Hrvatske Države, ispitale navode u ovim optužnicama, te sa rezultatima tih izvida upoznali Interpol, tražeći njihovo skidanje s liste traženih osoba.

Normalno bi bilo da je u to vrijeme  reagiralo i ministarstvo hrvatskih branitelja, na čijem je čelu u to vrijeme bila sadašnja premijerka Jadranka Kosor. Normalno bi bilo da je tadašnja ministrica branitelja pozvala one branitelje čija su se imena nalazila na tjeralicama, stavila im na raspolaganje pravne stručnjake i materijalno ih pomogla u troškovima oko dokazivanja njihove nevinosti. Pobogu, ti ljudi nisu optuženi zbog nepodopština u krivolovu. Lažno su optuženi  zbog potrebe stvaranja političkog pritiska na Republiku Hrvatsku. Ako nije nadležnost Ministarstva branitelja pomoći u takvoj situaciji, onda se u najmanju riku postavlja pitanje opravdanosti postojanja jednog takvog ministarstva ?!

Naravno, ništa od pobrojanog se nije dogodilo. Nimalo slučajno, složit će se mnogi.

Ivo Sanader i njegovi suradnici znali su jako dobro da u tom slučaju otvaraju pandorinu kutiju, čije  će otvaranje u konačnici dovesti do gubitka Stanimirović-Gajičine potpore u Saboru, pada vlade, ali i gubitka potpore srbijanskih saveznika u međunarodnim krugovima.

A, koji to političar želi izgubiti vlast i sve njene blagodati zbog tamo neke šačice ljudi?!

U to vrijeme Ivo Sanader nije uopće mogao vjerovati da mu se može dogoditi to što mu se u posljednje vrijeme događa. Niti je njegova desna ruka Vladimir Šeks mogao vjerovati da će iz međunarodnih krugova uskoro početi pristizati zahtjevi za njegovim kaznenim progonom.

Međutim, očito je da su se neke okolnosti na putu blokiranja Hrvatske suverenosti znatno  promijenile. Oni krugovi kojima su Šeks i Sanader svojedobno na pladnju isporučili generala Antu Gotovinu ne staju na tome. Glavu Ive Sanadera već imaju a sada žele i glavu Vladimira Šeksa. To je sasvim korektan pokazatelj da od dobrog sluge uvijek možeš naći boljeg, iz čega svi koji se bave drugim najstarijim zanatom u povijesti ljudskog roda moraju nešto naučiti.

Mesićev nasljednik na Pantovčaku čitavu ovu situaciju pozorno prati, ne uzbuđujući se previše. Od svog je prethodnika naslijedio savjetnički tim na čelu sa Budimirom Lončarom i Sašom Perkovićem, ojačavši ga sa Deanom Jovićem, prema srpskim portalima, jednim od desetak najutjecajnijih Srba u svijeta. Nasljeđivanjem savjetnika nastavio je i s provedbom Mesićeve politike, ali na puno perfidniji način.

Za sve one koji će neće složiti s ovakvom tezom napominjem da je upravo Mesić bio začetnikom tzv. regionalne politike. Složit ću se s onima koji tvrde da je na tom planu Mesić imao puno skromnije rezultate od Josipovićevih. Međutim, pri tome ne treba smetnuti s uma da je Josipovićev prethodnik, očito, imao zadaću stvoriti pogodne unutarhrvatske okolnosti kako bi njegov nasljednik mogao mirnije zakoračiti u novu sferu srbijansko-hrvatskih odnosa.

Već smo spomenuli „demokratizaciju“ HDZ-a u režiji Stjepana Mesića. Na to treba svakako dodati čistke u vojsci, tajnim službama i MVP, što je Josipovićev prethodnik proveo uz svesrdnu potporu „demokratiziranog“ HDZ-a i njegovog „vožda“ Ive Sanadera.

Ovako posložen slijed događaja uopće mi ne dozvoljava uvidjeti razliku između SDP-a i „demokratiziranog“ Šeks-Sanader-Kosoričinog HDZ-a.

Nejasno je, međutim, vidi li to većina onih kojima je do opstanka suverene Hrvatske još uvijek stalo?

Ilija Zovko