Mnogi datumi iz hrvatske povijesti svake godine posluže kao povod za ideološke ratove koji se u Hrvatskoj vode s nepromijenjenim entuzijazmom iako zemlja iz godine u godinu sve više tone u krizu, beznađe i siromaštvo. 27. srpnja svakako je jedan od tih datuma. Koji s Olujom desetak dana kasnije tvori jednu zaokruženu dramatsku cjelinu.

Dramska radnja tih dvaju događaja teče od hrvatskog poraza u Srbu do slavodobitne pobjede u Oluji. Srb je kao jedno od mjesta hrvatskog stradanja bio potisnut, a Oluja slavljena punim plućima. Ali bilo je to devedesetih. Odavno već stvari stoje drugačije: Srb se sva nametljivije slavi kao ''dan antifašističkog ustanka'', dok se Oluja sve više problematizira.

U cijelu priču se sve više uključuje Srbija pokušavajući postati svojevrsni arbitar u unutarhrvatskim odnosima. Tako je svojevrsna ''predolujna'' napetost između Hrvatske i Srbije postala već tradicionalna. Hrvatski ''antifašisti'' i deklarirani četnici koji su u Srbiji trenutno na vlasti u velikoj mjeri imaju podudarne stavove. Između onoga što o toj temi govore Stipe Mesić ili Milorad Pupovac s jedne strane i Nikolić ili Vučić s druge strane često je teško naći neku bitnu razliku. Logično je stoga da Srb postaje kamen smutnje u unutrašnjim odnosima, simbolično mjesto u hrvatskoj povijesti oko kojega se lome ideološka koplja.

   Držeći se strogo povijesnih činjenica, 27. 7. 1941. u Srbu s počinjeni okrutni zločini prema nedužnom hrvatskom stanovništvu. Što je taj masakr bio potaknut otporom prema novouspostavljenoj ustaškoj vlasti, ne mijenja ni u čemu zločinačku narav samog događaja. Takozvani ''antifašisti'', slaveći ustanak u Srbu, slave na neki način zločin nad Hrvatima, ubijanje, mučenje i progon civilnog stanovništva. Teško je vjerovati da i uza sve ideološko sljepilo nisu svjesni činjenice da događajima u Srbu nema puno toga slavnog. Ni antifašističkog. No ima i te kako puno toga antihrvatskog, tako da se bi i taj ''antifašizam'' točnije bilo nazivati antikroatizmom.

   Želi li hrvatsko društvo postati koliko-toliko snošljivo i kompaktno, treba prestati naturanje Srba kao svojevrsnog državnog blagdana. On to ne može biti jer je po svojoj biti duboko antihrvatski. Neke stvari ne mogu se zamaskirati nikakvom ideologijom. Zločini u Srbu imaju u prvom redu nacionalni predznak, a tek onda eventualno i ideološki. Otužno je da u navodno neovisnoj državi Hrvatskoj na zloćudnu simboliku Srba mora upozoravati politički marginalac kao što je Dražen Keleminec. U državama koje drže do sebe i krajnja ljevica ima toliko nacionalnog samopoštovanja da ne dopušta slavljenje datuma na koje su počinjeni zločini nad njezinim narodom.

   Simbolika Srba kakvu njeguju takozvani antifašisti nespojiva je s hrvatskom državom. Kao što je simbolika Oluje nespojiva s Hrvatskom kakvu je sve otvorenije priželjkuje barem jedan dio tzv. antifašista. Kad se stvari postave tako, postaje jasno da kao društvo imamo problem. Taj problem toliko opterećuje hrvatsko društvo da u velikoj mjeri blokira napredak i konsolidaciju društva i na područjima koja naoko nemaju veze s tim pitanjem. Stoga što prije pospremimo Srb u ropotarnicu povijesti, to ćemo prije krenuti putem izlaska iz sveopće krize u koju je ovo društvo zapalo i iz koje nikako da izađe..

  

Damir Pešorda

Share
0