Vojska je jedna od najvažnijih oznaka državnosti, ona je zapravo jamac svih ostalih oznaka državnosti. Kada je početkom tekućeg tisućljeća Jozo Radoš počeo devastirati hrvatsku vojsku, bilo je jasno da se samoj državi ne piše dobro.

Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović sa svojim ministrima započeto su zdušno nastavili provoditi. Zato me veseli kada ovih dana u novinama čitam: ''Odluka o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka praktički je već donesena i samo treba proći potrebnu proceduru kako bi se počelo s njenom primjenom. A to će ipak još potrajati neko vrijeme. Naime, postoji još uvijek više varijanti i ideja kako osmisliti vojni rok, koliko će trajati, gdje će se obuka sve provoditi, koje instrukture angažirati i - na koncu, ali vrlo važno - koliko će to sve skupa koštati (Jutarnji list, 30. 01. 2017.).'' Je li to naznaka da političko vodstvo opet brine o vojsci?

  Nevolja je samo što do tog zaokreta dolazi pod pritiskom okolnosti i vanjskih čimbenika. Situacija se u svijetu usložnjava, migrantskoj krizi ne nazire se kraj, EU je dezorijentirana, Putin i Trump postavljaju nove standarde u međunarodnim odnosima, analitičari govore o mogućem novom sukobu ''na Balkanu'', a prvi susjedi zveckaju oružjem. Najveći je, čini mi se, problem što taj nesretni Balkan, gdje nas silom trpaju, idealno područje za ratne probe i ogledavanje velikih sila. Nadam se da moja generacija neće imati takav peh da je zadese dva rata, no treba imati na umu i to da su naraštaji prije moga doživjeli barem dva rata. U svakom slučaju, onima koji su radili na slabljenju hrvatske vojske i ukidanju redovnog vojnog roka – od Račana, preko Sanadera do Milanovića – popisu grijeha protiv hrvatske države treba dodati i taj.

   Redovno služenje vojske ukinuto je 2008. i od te godine imamo samo relativno kratkotrajno dragovoljno služenje vojske. Kako je relativno mali broj onih koji su dragovoljno služili vojsku, za dogledno vrijeme taj broj vjerojatno ne bi bio dostatna baza ni za popunjavanje profesionalnog sastava vojske! Sada se nastoji ponovno osmisliti učinkovit i financijski održiv model obveznog vojnog roka, no to neće ići tako lako. Kada se jednom nešto ukine, to je uvijek teško ponovo uvesti. Sigurno će se otvoriti brojna pitanja: kadrova za vojnu obuku, prostora, troškova itd. No, sve se to može riješiti, važna je politička volja i cilj.

  Upravo je pitanje cilja ponovnog uvođena obveznog vojnog roka ono što, moram priznati, i kod mene izaziva određene dvojbe. Ako jačamo vlastitu vojsku da bismo povećali sigurnost, onda to treba u potpunosti podržati. Međutim, ako jačamo vojsku da bismo pojačali nazočnost u Afganistanu i drugim kriznim područjima ili, što je posebno opasno, išli ''braniti Europu od Rusije'' – onda ćemo samo ponoviti grješku koju smo u povijesti uvijek iznova ponavljali, to jest ratovali za tuđe interese. Hrvatskih je trupa bilo još u Napoleonovu pohodu na Rusiju, u Prvom i u Drugom svjetskom ratu Hrvati su također hametice ginuli na istočnim bojištima. Dakle, jačanje vojske ima smisla samo ako njome upravlja vlast fokusirana na nacionalne interese, a ne na nadnacionalne projekte.

 

Damir Pešorda

Share
0