Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.

Sjećam se jedne zgode iz studentskih osamdesetih. Vraća se djevojka moga tadašnjeg cimera iz grada i s vrata naše sobe uzbuđeno govori: Zamislite što sam vidjela iz tramvaja, nasred Trga skinuo se čovjek do gola! A cimer će, pomalo mrko: Koliki mu je? I da nikakvu drugu reakciju nije izazvao, tadašnji performans Toma Gotovca zaslužio je da samo na temelju te prostodušne muške reakcije bude proglašen umjetničkim činom. Naravno, pod uvjetom da se ne držimo strogo tradicionalnog poimanja umjetnosti.

   Ovih mi je dana pozornost privukao performans jednog anonimnog konceptualnog umjetnika u Sarajevu. Video snimka performansa prikazuje mladog muškarca u naponu snage kako blago raskrečenih nogu leđima okrenut onome koji snima mokri po Vječnoj vatri u Sarajevu. Vatra se migolji i povija pod nemilosrdnim mlazom. Da bi na kraju popustila i ugasila se. Ostao je samo besmisleni natpis: HRABROŠĆU I ZAJEDNIČKOM PROLIVENOM KRVLJU BORACA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH, HRVATSKIH, CRNOGORSKIH I SRPSKIH BRIGADA SLAVNE JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA I ŽRTVAMA SARAJEVSKI RODOLJUBA SRBA, MUSLIMANA I HRVATA 6. APRILA 1945. OSLOBOĐENO JE SARAJEVO… I tako dalje. Besmisao tog natpisa i te ''vječne'' vatrice zorno su svjedočila događanja početkom devedesetih kada je Sarajevo uz velike žrtve oslobađano od te iste JNA.

Performans je kao osviješteni umjetnički čin nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća i uvijek sadrži određene scenske elemente. S vremenom performans sve više gubi obilježja pojedinačnosti i neponovljivosti te postaje''utrživ produkt'', često nerazlučiv od drugih kazališnih praksi. Možda je u okvirima hrvatske umjetnosti najpoznatija u tom smislu djelatnost Vlaste Delimar, čiji sam provokativni nastup također imao prilike pratiti osamdeset i neke u SKUC-u na Savi. Dvorana je bila tako puna da šibica više nije mogla stati. Na žalost, opravdano je bilo sumnjati da je studensku masu privukao više glas da se umjetnica skida do kraja negoli sklonost umjetnosti.

Sarajevski performans ima nešto od one čistoće, neponovljivosti i istraživačke provokativnosti izvornog performansa. U njemu se prepliću i spajaju u jedno umjetnost, antropologija i filozofija te zrcali politička, kulturna i društvena kompleksnost suvremenog Sarajeva i svijeta. Anonimno je stvaralac sjajno pogodio bosanski smisao za humor s jedne strane te dobro podcrtao bremenitost, težinu, pa i svojevrsnu unutarnju kontradiktornost povijesti ovih prostora s druge strane. Pojedinačno i opće, lokalno i univerzalno sretno se sreću u umjetničkom činu anonimnog sarajevskog konceptualnog umjetnika. Poslije filma Nemanje Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell ovo možda prvo interesantno umjetničko djelo s tog prostora.

   Naoko sličan performans svojedobno je izveo sinjski performer Siniša Labrović koji se pomokrio na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Međutim, to je izveo dosta aljkavo i na brzinu poput kakva egzibicionista. Zato je osjećao potrebu da svoj umjetnički čin podupre naknadnim objašnjavanjem što je htio reći, a taj postupak nikada u umjetnosti nije potreban djelima koja vrijede sama po sebi. Suvereni sarajevski umjetnik nije osjećao potrebu ni da otkrije vlastiti identitet kamoli da objašnjava što je htio reći. U svakom slučaju, anonimni konceptualni umjetnik pravo je osvježenje u odnosu na sve one teške i pretenciozne replike, geste i grimase bošnjačkih političkih performera na koje smo navikli da nam dolaze iz te zemlje u posljednje vrijeme.

Zato me još više ražalošćuje činjenica da autentični umjetnički čin nije prepoznat kao takav, nego smo iz sve plićih tiskovina i portala zasuti komentarima tipa: ''Skandal u Sarajevu'', ''Nesavjesni muškarac urinirao po Vječnoj vatri…'', ''Kakav krkan…'' i sl. Zamislite da netko Labroviću kaže: ''Kakav krkan!'' Digla bi se cijela domaća kulturna i umjetnička javnost na, kako oni to vole reći, stražnje noge.

  

Damir Pešorda