Komemoracija koja nije – silentium, nije komemoracija. Pred žrtvama se šuti i tko je vjernik – potiho moli, ili se pusti i koja suza. Položi se buket cvijeća ili neki vijenac, zapale se voštane svijeće, poneki lampion i opet se stane mirno i nekoliko sekundi se šuti, nakon toga se nakloni ili se prekrsti ako je netko kršćanin. I opet se u tišini okrene i udalji s mjesta gdje se nalaze žrtve.

Dakle u Jesenovcu se treba ponašati kao što se svi ponašamo na gradskim i seoskim grobljima na Dan mrtvih. Na Mirogoju bude i tisuće ljudi na Dan mrtvih i nitko ne drži nikakav govor, a ponajmanje politički.

Na mjestima stratišta nema i ne može biti političkih lakrdija, jezičnog laprdanja, stranačkih derneka ili još gore političkog ludila. Mrtvi se ne bave politikom, i njihove duše onostrano ne pripadaju nikakvim nacionalnostima. One su Božje duše jer kad su umirali sa sobom nisu ništa ponijeli, pa ni nacionalnost, osim dobrih ili zlih djela.

Politički je promašeno dogovarati se o posjetu Jesenovcu. Memorijalni park je stalno otvoren i pristupačan svakome.Mudra politika pohodom na komemoracije sa sobom ne nosi političke prijepore, već ih ostavlja u Saboru, u svojim stranačkim prostorijama ili u svojim političkim kabinetima. Na mjesto stratišta u duhu se nosi molitva, nosi se žal, nosi se pijetet i duboko poštivanje mrtvih a napose žrtava. Na ulazu u Jesenovac trebalo bi postaviti tablu na kojoj bi pisalo – Ovi je mjesto pieteta i nisu dopušteni nikakvi govori. Tada je svejedno tko će s kime doći. I znajte da će tek tada tko bude tamo dolazio dolaziti iskreno, ljudski, plemenito, uljuđeno, a ne politikanski i puni mržnje. Na stratištima nema mjesta mržnji.

Corpus delicti

Nažalost Jesenovac je i mjesto prijepora. O njemu se ne zna prava istina. Mnogima istina ne paše. Tamo treba biti upisano kao žrtve točno onoliko koliko je kostura pronađeno. U Kaznenom pravu poznat je princip da nema ubojstva ako nema corpusa delicti tj. ako nema leša ili kostura. Svi bi se trebali potruditi, ali baš svi pri tom mislim na prijeporne strane da se detaljno istraže kosti i da se na taj način zauvijek prestanu prijepori i lažni mitovi. To treba učiniti po principu – ni jedna žrtva više nego što je to stvarno bilo, ali ni jedna žrtva manje nego je to stvarno bilo.

Kosti mrtvih koji su pokopani izravno u zemlju zbog nedostatka zraka, ostaju trajni stotinama, pa i tisućama godina.

Tu ne vrijedi pravilo jednog srbijenskog mudraca, akademika koji je kazao – mi ovdje, misleći na Jesenovac, za većinu stradalih nemamo kostiju jer su se integrisale sa zemljom. Ili izjava jednog bivšeg hrvatskog predsjednika na komemoraciji pred Šaranovom jamom, kad prije desetak godina reče – istina mi ovdje nemamo kosti, ali mi znamo iz priča da je tu ubijeno pedeset tisuća kako reče Srba i Židova.

Prokletstvo hrvatskih kostiju

U oko 1700 masovnih grobnica od Slovenije do Makedonije, i još brojnih neotkrivenih, nalaze se hrvtske kosti koje još nisu istrunule i kao činjenice optužuju svoje ubojice.

Mjesec svibanj, svake godine je mjesec hrvatskih kostiju, mjesec neusporedivo najvećeg hrvatskog stradanja u njegovoj cjelokupnoj povijesti od stoljeća sedmog, najveće tragedije koja se ikada njemu dogodila.

Izgleda da hrvatske kosti, ili kosti Hrvata nose u sebi neko prokletsatvo da ne mogu lako istrunuti, kao kosti drugih naroda, ne mogu se lako “integrisati” sa zemljom kao što su se “integrisale” kosti žrtava neke druge nacionalnosti s područja ex Jugoslavije.

Kao istinoljubivi ljudi, dužnost nam je imati pietet prema svakoj, apsolutno prema svakoj žrtvi bez obzira na njenu nacionalnu, konfesionalnu ili rasnu pripadnost. Po onom pravilu tko spasi jednog čovjeka kao da je spasio cijeli svijet, ali i tko ubije jednog čovjeka kao da je pogubio cijeli svijet.

Ministar Hasanbegović

Dok pišem ovu kolumnu istovremeno slušam emisiju Otvoreno na prvom programu HTV gdje su gosti saborski zastupnici gospoda Pupovac i Stazić, oba zapjenjeni optužuju hrvatsku politiku za reviziju povijesti, optužuju Jakova Sedlara za njegov film o Jesenovcu, a posebno ministra Hasanbegovića.

Ta gospoda ne razmišljaju da često putuju u Beograd na teret sredstava hrvatskih poreznih obveznika i sastaju se s četničkim vojvodama koji su tamo na vlasti. I nemaju ni riječi prigovora na Šešelja, na rehabilitaciju četničkog vojvode velikog zločinca iz doba II svjetskog rata Draže Mihajlovića i podizanju nekoliko spomenika istome po Srbiji. Zaboravljaju da je logično da se u Hrvatskoj pojavljuju reakcije najviše zbog četničke prijetnje Hrvatskoj iz Srbije. To za njih mora da nije fašizam.

Mnogi pogrešno misle zbog čega organski mrze ministra kulture gospodina Hasanbegovića, nije samo riječ o tome što im je zatvorio pipu za dotok novca ili što bi on bio revizionist povijesti, postoji mnogo važniji razlog a to je što je on veliki hrvatski domoljub, a aktivno pripada islamskoj vjerskoj zajednici. Oni ga se boje najviše iz razloga da svojim primjerom ne bi za sobom povukao brojne muslimane Bošnjake u Hrvatskoj i BiH, koji sve više shvaćaju da je svjetski islam u dubokoj moralnoj krizi, i da im je u budućnosti jedini spas da se priklone Hrvatima i Hrvatskoj, koji su im uvijek bili prijatelji, i iz kojeg nacionalnog korpusa uglavnom vuku i svoje podrijetlo.

 

Mile Prpa

Share
0