Hrvatsku, prema procjenama demografa, godišnje napusti gotovo 30 tisuća mladih. Oni, kao nekada njihovi djedovi i očevi, kruh pokušavaju zaraditi u zemljama zapadne Europe ili u prekooceanskim zemljama.

Golemi je to gubitak i za mnogo veće države od Hrvatske u demografskom, gospodarskom, a u konačnici i sigurnosnom pogledu. Međutim, za razliku od migracija 60-tih i 70-tih godina 20. Stoljeća kada su na „privremeni rad“ u zapadnu Europu odlazili uglavnom muškarci, kao hranitelji obitelji, specifičnost migracija u novije vrijeme s kojima se suočava Hrvatska je da se iz zemlje iseljavaju cjelokupne obitelji. U pravilu se radi o mladim obiteljima koje u novim sredinama i državama primateljicama zasnivaju novi život, djeca pohađaju škole, a roditelji pronalaze zaposlenje. Vjerojatnost povratka takvih obitelji u domovinu nakon određenog vremena je mala ili gotovo nikakva. Hrvatska vjerojatno za sva vremena na ovaj način gubi najfertilniji dio stanovništva.

Prilikom ulaska u Europsku uniju hrvatski političari kao najveće postignuće punopravnog članstva u EU navodili su mogućnost zaposlenja mladih u zemljama Europske unije-da nije tragično bilo bi smiješno! Svako ukidanje restrikcija i kvota za zapošljavanje prema Hrvatskoj od strane starijih članica EU od hrvatske političke nomenklature slavljeno je kao veliki politički uspijeh. Očito je postojala pritajena želja od strane aktualnih vlasti da se problem nezaposlenosti i gospodarske katastrofe ublaži iseljavanjem mladog i nezaposlenog stanovništva. Dijela stanovništva koje u konačnici može biti i najopasniji generator nezadovoljstva prema nesposobnoj vlasti. Ne mogu se oteti dojmu kako postoji neka tajna veza između jugoslavenskog otvaranja granica 1966. i poticanja odlaska na „privremeni rad“ i Milanovićeva poicanja mladih na „pronalazak posla“ u zemljama EU. Te famozne 1966. Jugoslavija je grcala u gospodarskim problemima, nezaposlenost je bila golema, a stasala je prva poslijeratna generacija. Partijski vlastodršci shvatili su kako je njihova vlast ugrožena sa tolikim brojem mladih i nezaposlenih u zemlji pa su našli rješenje u-otvaranju prema svijetu! Je li se Milanović našao pred sličnim dilemama kao nekada Tito i partijska vrhuška? Na to pitanje odgovor zna samo Zoran Milanović!

U isto vrijeme dok rijeke mladih iz Hrvatske hrle prema Zapadu, začuđuje stav aktualnih hravtskih vlasti po prijeme, ne selektivnom, izbjeglica koje preko balkanske rute polagano preplavljuju Hrvatsku. U jednom trenutku potičeš iseljavanje vlastitog stanovništva, a u drugom pozivaš na neorganiziran i ne selektivan prijem stanovništva iz drugog kulturološkog i civilizacijskog prostora.

Analizirajći postupke premijera Milanovića možemo zaključiti kako se na prostoru Republike Hrvatske upravo provodi „humana“ zamjena stanovništva. Iz povijesti nam je poznat slučaj tzv. humane zamjene astanovništva nakon Tursko-Grčkog rata koji je završio 1922. ili zamjene stanovništva nakon osamostaljenja Indije i Pakistana. Koliko su ovo bile humane zamjene dovoljno govori podatak da su u tim zamjenama tisuće, deseci tisuća pa čak i stotine tisuća ljudi izgubili život. Međutim, ovo je prvi primjer da jedna vlada u mirnodopskim uvjetima radi, svjesno ili nesvjesno, zamjenu stanovništva na teritoriju zemlje kojom nominalno upravlja.

Možda je jedini spas, a tko zna možda i dio predizbornog plana, za Zorana Milanovića i njegov ostanak na vlasti da zamjeni stanovništvo na teritoriju Republike Hrvatske!

 

Željko Primorac