Što bi danas pomislio vrijedni fra Luje Marun kada bi vidio da sve što je za svoga života prikupljao po Kninskom polju, fragmente najstarije povijesti Hrvata, čami u mraku zgrade koja nosi naziv Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu? Kako bi se osjećao slavni Stjepan Gunjača koji je pod prijetnjom gubitka vlastite glave spomenike najstarije hrvatske povijesti pred nosom Talijana i četnika iz Knina, za vrijeme Drugog svjetskog rata, sklonio u Sinj? 

Vjerojatno bi pomislili kako im je život bio promašen jer u današnjoj Hrvatskoj, državi kojoj volimo tepati kao slobodnom i demokratskom ostvarenju tisućljetnog sna hrvatskog naroda, nikoga ne zanima najstarija povijest, korijeni nacionalnog identiteta i državnosti.

Jer, neshvatljivo je da današnju Hrvatsku nije briga za Višeslalovu krstionicu, nadgrobni natpis kraljice Jelene, natpis kneza Trpimira iz Rižinica ili natpis kneza Branimira iz Muća. Ovo su samo neki, od brojnih vrijednih spomenika i tragova najstarije hrvatske državnosti i nacionalnog identiteta koji čekaju u depoima Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu da ugledaju svjetlo dana.

Razlog zbog kojeg hrvatska javnost, prije svega učenici i studenti, nemaju priliku vidjeti korijene svog identiteta je smiješan. Naime, Republika Hrvatska i Grad Split već punih 27 godina ne mogu pronaći 30 milijuna kuna kako bi muzej hrvatskih arheoloških spomenika uredio svoj stalni postav i time otkrio hrvatskoj i svjetskoj javnosti bogatstvo hrvatskog nacionalnog identiteta i kulture.

Ne ulazeći u razloge zbog kojih jugoslavenske vlasti od 1976., kada je zgrada MHS-a izgrađena, nisu uspjele pronaći novac za stalni postav muzeja, sramotno je da današnja Republika Hrvatska nije nakon 27 godina samostalnosti smogla snage urediti hram svojim korijenima. Od stjecanja samostalnosti RH je izgradila razne muzeje Vučedolskoj kulturi, Krapinskom čovjeku, Antičkom staklu, Naroni ….Navedeni muzeji su također neprocjenjivo bogatstvo Hrvatske i dokaz bogatstva kulturnog života na prostoru današnje RH kroz povijest, ali zar prije veličanja života Neandertalca iz Zagorja, Vučedolske kulture ili Rimljana u Dalmaciji, nismo dužni, ako ne prema velikanima fra Luji Marunu, don Frani Buliću ili Stjepanu Gunjači, onda prema vlastitim korijenima prvo urediti muzej naših korijena i identiteta.

Stvar prioriteta u Hrvatskoj me uvijek iznova zaprepasti. Ovdje nije odgovornost samo Republike Hrvatske već i Grada Splita koji se ponaša kao da ga se ovaj slučaj ne tiče, a ispred nosa u prašnjavim skladištima ima bogatstvo koje može Split preporoditi u kulturnom i turističkom segmentu.

Svake godine doslovno bacamo milijune kuna za sufinanciranje raznih manifestacija i udruga od Ultre do raznih Gongova, Festivala Ulysses ili novina Novosti, ali za Muzej hrvatskih arheoloških spomenika nemamo novaca, on je na čekanju, nije prioritet.

Budući saga s Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika traje već desetljećima u glavi mi se počinju stvarati misli kako to ipak nije slučajno, jer, kažite mi, bi li Amerikanci zaključali Deklaraciju o nezavisnosti u prašnjavom skladištu, bi li Englezi Magnu chartu bacili u ostavu? Ovi spomenici američke i engleske povijesti i identiteta smješteni su u najblistavijim zgradama koje njihove nacije imaju, osvjetljeni i osigurani ponosno su istaknuti domaćoj i svjetskoj javnosti. Samo se Hrvatska, neshvatljivo, srami svoje prošlosti pa ju je prepustila tami depoa muzeja.

Hrvatskoj javnosti je malo poznato kako su zgrada MHS-a i vrijedna baština koju skriva bile meta JNA prilikom napada na Split 15. studenog 1991. Agresor je tada ovaj objekt i postav proglasio legitimnim vojnim ciljem. Iako ovaj podatak djeluje šokantno, onaj je itekako razumljiv. Hrvatski narodni vladari, knezovi i kraljevi, iako duboko u podrumima Muzeja, i danas su prijetnja suvremenim agresorima i barbarima. No, jesu li i prijetnja Hrvatima kada su ih se svojevoljno odrekli?    

 

Željko Primorac 

 

    

Share
0