Sovjeti su za vrijeme hladnog rata lansirali tezu koja je postala poznata kao – doktrina ograničenog suvereniteta. Bio je to sovjetski recept kojim su nastojali držati u pokornosti srednjo- i istočnoeuropske države u svojoj interesnoj sferi. Tzv. sovjetski lager, čvrsto zatvoren iza željezne zavjese, trebao je ostati ekskluzivna zona dominacije Sovjetskog saveza.

Kako ovaj plan ne bi došao u pitanje zbog nekih posebnih interesa srednjo- i istočnoeuropskih država Sovjeti su im jednostavno ograničili suverenitet u vanjskopolitičkim, vojnim, gospodarskim i ideološkim pitanjima. U nadležnosti su im ostali, kao nekada Banskoj Hrvatskoj nakon Hrvatsko –Ugarske nagodbe, zdravstvo, školstvo i bogoštovlje.

Raspadom SSSR-a i Varšavskog pakta navedene zemlje postale su punopravne članice NATO-a i EU-a. Nakon godina ugnjetavanja, pa čak i oružanih intervencija protiv pokušaja samostalnog nacionalnog razvoja poput onih 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj, ulazak srednjo- i istočnoeuropskih država u NATO i EU činio se kao ulazak u carstvo slobode i demokracije. Građanske slobode, sloboda govora, izržavanja mišljenja, sloboda tiska i kretanja djelomično je, u prvim godinama, ispunila očekivanja građana navedenih država. Sve navedeo bilo je nezamislivo za vrijeme sovjetske ere. Ono što su Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci, Hrvati, Poljaci, Bugari, Rumunji i baltički narodi zaboravili kada su ulazili u Europsku uniju i NATO je, da su ulaskom u ove asocijacije, dobrovoljno na navedene institucije prenijeli i dio svog suvereniteta. Tada se to činilo kao dobar potez u višem cilju izgradnje boljeg, sigurnijeg i prosperitetnijeg društva. Nacionalne banke su stavljene pod ingerenciju Europske središnje banke, zakonodavstvo je usklađeno sa pravnom stečevinom i propisima EU, usvojene su konvencije o pojedinim društvenim temama koje su dobile status nadzakona u odnosu na nacionalna zakonodavstva. Drugim riječima, ponovno ograničen suverenitet, samo ovaj put dobrovoljno u svrhu „izgradnje bolje zajedničke budućnosti“.

Sve dok je gospodarski rast u novim članicama EU bio konstatan i visok, zahvaljujući predpristupnim i pristupnim fondovima, malo tko je postavljao pitanja o žrtvovanju dijela suvereniteta. Narod je mislio kako se nešto i treba žrtvovati „zbog viših ciljeva“. No, prva veća gospodarska kriza koja je pogodila EU, ona iz 2008., pokazala je kako su države članice iz spomenutog područja na EU prenijele mehanizme bez kojih ne mogu promjeniti gospodarske tokove i ekonomsku situaciju u svojim državama. Također, pokazalo se da je europski zakonodavni okvir skrojen po standardima velikih nacionalnih ekonomija te kako su one gotovo neokrznute izišle iz krize dok su gospodarstva malih članica pretrpjela takav šok da se pojedina do danas nisu oporavila.

Bio je to takav nacionalni šok u svakoj državi članici da su se pokrenule rasprave i preispitivanja na svim razinama. Napravljeni su i izračuni, a u pojedinim državama se shvatilo kako zbog potpune otvorenosti gospodarstva i financijskog sustava, bez mogućnosti utjecanja na financijska i gospodarska kretanja, više gube nego što su dobivali kroz europske fondove. Kada su pojedine države poput Mađarske i Poljske pokušale trasirati samostalnu gospodarsku i financijsku politiku kako bi vlastitim snagama pronašli izlaz iz krize i povećali vlastiti gospodarski rast dočekao ih je šok u vidu – zajedničke pravne stečevine, odnosno, onoga što su prenijeli na institucije EU. Kada su Mađari pokušali Nacionalnu banku staviti u službu domaće ekonomije, kako bi ograničili svemoć i enorme profite stranih banaka, dočekao ih je napad EU institucija, ali i medijskih korporacija u stranom vlasništvu. Kada su Poljaci željeli domaće zakonodavstvo uskladiti sa vlastitim kulturno-civilizacijskim krugom doživjeli su neviđeni linč od strane medijskih korporacija i institucija EU. Čak im prijete oduzimanjem prava glasa u institucijama EU.

Interesantno, svaki pokušaj Mađara i Poljaka da kreiraju samostalnu gospodarsku politiku pratile su neviđene medijske kampanje o porastu konzervatizma u navedenim državama pa čak i o fašizaciji društva. U svakoj državi izvučeni su povijesni tereti i tragedije te su stavljeni u suvremeni kontekst te su u medijima predstavljeni kao aveti koje prijete kao rezultat trenutne politike vlade. Cijeli sektor nevladinih organizacija, sa sjedištima u drugim državama i financiran od vlasnika multinacionalnih kompanija, pokrenuo je otvoreni rat protiv vladajućih stranaka i političara u navedenim zemljama. Optužba je uvijek ista – fašizacija društva i gradnja totalitarnog društva metodama suspenzije građanskih prava. Iako nema niti jednog dokaza kako su potezi Mađara i Poljaka narušili stanje ljudskih prava u njihovim država kampanja protiv njih ne prestaje. Ne treba stoga čuditi što je Orban krenuo u obračun sa medijima koji su se pokazali kao otvorene agenture stranih gospodarskih i političkih ciljeva.

Potezi mađarske i poljske vlade prije svega su društveno odgovorni, domoljubni, činovi kojima su vladajući političari pokušali stati na kraj samovolji stranih bankarskih, energetskih i multinacionalnih kompanija te njihovoj sprezi s medijskim i nevladinim sektorom. Upravo zbog toga se protiv njih i vodi kampanja kao, tobože, kampanja za spas liberalne demokracije. Kroz teze za spas liberalne demokracije pokušava se progurati doktrina ograničenog domoljublja i suvereniteta. U Hrvatskoj su vrijednosti i pravna stečevina EU još uvijek neupitni i svaka rasprava o ovoj temi povlači za sobom teške napade kako političkog establišmenta tako i najvećih medijskih kuća. Glavni argument „žrtvovanja suvereniteta“ još uvijek su EU fondovi. Jesmo li u stanju naučiti nešto iz primjera Mađarske i Poljske i pripremiti vlastitu strategiju?    

 

Željko Primorac