Počelo je. Disciplinski postupci protiv nazovi slobodarskih novinara u hrvatskim medijima okarakterizirani su kao lov na vještice i kao priprema za teren novoj Karamarkovoj „ustaškoj“ vlasti.

Pomalo je ironično da su upravo novinari koji su došli pod udar svojih uprava i redakcija najveći protivnici lustracije i najveći zagovaratelji Titovog kulta ličnosti.

Takozvani lov na lijeve novinare

Neven Pavelić iz Novog lista došao je pod udar svojeg vlasnika zato što je na portal stavio izvatke iz intervjua Jože Manolića kada je ovaj Karamarka optužio za udbašenje. Ne znam je li razlog za Pavelićevu smjenu bila neprovjerena informacija i povreda novinarske etike, ali znam da Karamarko ima utjecaj na Novi list koliko i na New York Times.

Naravno da su solidarizirajuća pera odmah opleli po Karamarku i HDZ-u. Pri tom zaboravljaju da HDZ u Novom listu i sličnim medijima nije mogao kadrovirati u vremenima Franje Tuđmana, kada je bio najjači, a kamoli danas. Boris Dežulović sasvim je druga priča. Moram priznati da sam ponekad volio pročitati njegove tekstove. Ne zato što sam se s njim slagao u mišljenju, već zato što je Dežulović neosporno dobar pisac. Ali nije slobodoljubivi novinar, kako mu tepaju. Dežulović je u svojim tekstovima nerijetko konstruirao teze, najčešće kao građenje oko sasvim nebitne pričice, o fašističkoj prirodi hrvatskog društva.

Tako je, nažalost po njega, ali i po Slobodnu Dalmaciju, došao pod financijski udar kada je neke ljude u svojem tekstu nazvao gnjidama. Sud je presudio u korist „gnjida“ a kratka za 150 tisuća kuna ostala je upravo Slobodna Dalmacija. Svi mi možemo imati svoje mišljenje. Ali nazivati nekoga gnjidama, mada bi mu možda taj naziv i pristajao, nije ni kulturno, a ni na razini željenog novinarstva u kojeg se često kunemo.

U svom obrazloženju otkaza vlasniku EPH, odvjetniku Marijanu Hanžekoviću, Dežulović je napisao kako on nema ništa osim svoga ugleda. Hanžekoviću je zamjerio što novine gleda samo kroz prizmu zarade, a on, Dežulović, novinarstvo gleda kao borbu za istinu. Nemam dvojbi da je Hanžeković u izdavački biznis ušao isključivo zbog zarade. No to je njegovo pravo. Ali da je Dežulović ljubitelj istine, onda bi priznao da je par mjeseci pisao za EPH kad je Hanžeković već bio vlasnik. Da je Dežulović ljubitelj istine, onda bi jednakim žarom pisao i protiv skandalozne i protuzakonite prodaje Slobodne Dalmacije Paviću jer je tada Slobodna Dalmacija bila jedini oporbeni dnevni list u Hrvatskoj. Da je Dežulović ljubitelj istine onda bi tada, ili sada, sa zakašnjenjem stao u obranu svog kolege Josipa Jovića, tada glavnog urednika, koji je nesmiljeno proganjan od tadašnje vlasti.

I za kraj, Dežulović u svom tekstu otkaza napada kolegu Tihomira Dujmovića. Svjestan sam da su Dežulović i Dujmović dijametralno suprotni u stavovima. Ali da je Dežulović ljubitelj istine i novinarstva, onda ne bi onako nisko i ispod svakog kriterija omalovažavao Dujmovića, a sebe izdizao. A ujedno bi i zamjerio Hrvatskom novinarskom društvu koje ustaje u obranu samo nekih novinara, a istom tom Dujmoviću, pa i spomenutom Josipu Joviću svojedobno je tu istu obranu uskratilo. Da je Dežulović ljubitelj istine, sve bi to rekao, makar u oproštajnom tekstu. Ali nije. Tako da „bombe, rašpe i rivolveri“ šaptom padoše u duboku vodu istine.

 Koja poveznica spaja HDZ i međugorski fenomen?

Ovo pitanje uopće mi se ne bi nametalo da nisam pročitao stupidan tekst objavljen u novom Globusu po peru Roberta Bajrušija. Tekst je valjda trebao biti analiza međugorskog fenomena, ali je vrlo brzo prešao u konstruiranu tezu o tome kako desno krilo HDZ-a ne podupire Bozanića, kao što ni onda Vice Vukojević nije pristajao uz Vatikanske ugovore.

Tekst vrvi tezama o povezanosti HDZ-ovog biračkog tijela i papinog negiranja međugorskog fenomena. Kao, HDZ je jako ljut na Papu što nije priznao Međugorje. Ako je spomenuti novinar već pričao s visokim izvorom (neimenovanim) iz kaptolske rezidencije, onda je mogao doznati da Crkva takve događaje kao što je međugorski fenomen ne priznaje unaprijed. Treba proći dosta vremena dok se istraže sve relevantne okolnosti. Na kraju krajeva, tako je bilo i s Fatimom i s Lourdesom.

No, još je tragičnije da novinar u svojim konstrukcijama ide toliko daleko da dovodi u vezu kako će se HDZ navodno oduprijeti Papi jer ovaj navodno ne želi priznati Međugorje. Biračko tijelo HDZ-a većinski je katoličko stanovništvo. HDZ nema ingerencije da Papi soli pamet niti mu to pada na pamet. HDZ je politička stranka, a ne klerikalna organizacija, kako bi ga neki htjeli predstaviti. Većinsko katoličko stanovništvo u Hrvatskoj poštovat će odluke Crkve, kao i što će na izborima glasovati po svojoj savjesti.

U tome ga neće spriječiti nikakve medijskim konstrukcije o navodnim papinim izjavama, niti pokušaji povezivanje unutarnjeg crkvenog problema s političkom strankom. Jer ovo vrijeme ipak je drugačije od onog kada su jugoslavenske vlasti pokušavale odvojiti Crkvu od naroda, mada to neki teško prihvaćaju. Najbolji primjer toga je držanje blaženog kardinala Alojzija Stepinca.

Oliver Frljić ogledni je primjer izopačenog antifašizma

Intendant riječkog Hrvatskog narodnog kazališta ne prestaje s provokacijama. Organizirajući vlastito gađanje jajima i rajčicama i pretvarajući sebe u žrtvu, dok je iza njega stajala kulisa s natpisom „Trilogija hrvatskog fašizma“, Frljić je po tko zna koji put hrvatsko društvo identificirao fašizmom, iako je sam inficiran boljševizmom i totalitarizmom. Jer po Frljiću, boriti se za Hrvatsku bilo je glupo i nepotrebno.

Za njega je Hrvatska samo bankomat s kojeg dolaze „pare“, slično kao i Pupovcu, koji mu je dao nagradu za antifašizam, a sve ostalo za njega je samo fašizam. Za njega je sam pojam Hrvatske fašistički, jer Hrvatska je za njega tamnica njegovog proleterskog duha, a pošto se radi o osobi bez imena i identiteta, Hrvatska mu dobro dođe da ju blati i pljuje po hrvatskim braniteljima.

Za njega su hrvatski branitelji povlaštena kasta koju je trebalo pohapsiti na Markovom trgu, oni su za njega neostvareni ljudi kojima je rat bio sredstvo dokazivanja. I uopće ne bi bio problem Olivera Frljića što on tako govori, da nije većeg problema. Riječke gradske vlasti i Ministarstva kulture. U normalnim zemljama ovakvi ljudi ne samo da ne bi bili intendanti najvećih kazališnih kuća u zemlji, ne bi bili ni portiri. U Hrvatskoj je sve moguće. Pa se tako i Frljićeva orgijanja nazivaju umjetnošću. Ali umjetnost koja ide za konfliktom nije umjetnosti. To je samo privid umjetnosti i alibi za neostvarene karijere i propagiranje totalitarističkih ideja.

U tom smislu, Frljić je prvi totalitarist u državi, jer izazivanje konflikata i kaosa uvijek je bilo u samoj prirodi totalitarista. Bilo fašističkih, bilo komunističkih.

Ustaški vikar i komunistički anđeli

Tobožnje odavanje počasti nevinim žrtvama ponovno je iskorišteno u političke svrhe. Četnički ministar u srbijanskoj vladi, neki Vulin, izjavio je nad Jadovnom kako je Alojzije Stepinac bio ustaški vikar. Ne bi to bilo ništa čudno, jer četnik ostaje četnik, da isto nije izrečeno pred predstavnicima hrvatske vlade na suverenom teritoriju Republike Hrvatske.

Dakako da Vulinov šef neće upozoriti svog (po)četničkog šegrta kako takve izjave nisu dobrodošle. Jer da je Vučiću to na pameti, onda ne bi na svaku komemoraciju u Hrvatsku slao upravo Vulina. Mi u Hrvatskoj znamo što četnici u Srbiji misle. I to treba prihvatiti. Naš problem je u tome što takvo mišljenje o Stepincu imaju i pojedinci u Hrvatskoj. Slavko Goldstein, savjetnik premijera Milanovića, već je nekoliko puta apostrofirao Stepinčev kolaboracionistički pristup. Isti Slavko Goldstein u jednom intervjuu rekao je kako se boji da bi Karamarko mogao ponovno otvarati koncentracijske logore. Stipe Mesić izjavio je nedavno kako bi kanonizacija Stepinca mogla biti teret hrvatsko – srpskim odnosima. Prije par dana i on izjavljuje kako se pobjedom Karamarka možemo nadati endehaizaciji Hrvatske i ponovnim vraćanjem koncentracijskih logora. Iste stvari ponovio je i Nenad Stazić, najpoznatiji hrvatski turist.

Sve ovo ostavlja nam dovoljno prostora kako se pred izbore stvara i sije atmosfera kaosa i strašenja naroda povampirenim fašistima. Istim strahom i propagandom, partizani su onda tjerali ljude u šumu. Danas njihovi duhovni nasljednici narod tjeraju u kut. Četnički ministar Vulin taj strah samo je potpalio i time dobrodošao u skrojeni plan Kukuriku koalicije. Opet na štetu hrvatskog naroda i njegove borbe za istinu.

U šumi Brezovica Milanović je opet pjevao hvalospjeve zločincu Titu. Nažalost, ovoga puta izostala je reakcija hrvatske predsjednice koja niti jednom riječju nije spomenula zločinački karakter Tita i njegovog režima. Nadam se da nije ponovno počelo razdoblje hrvatske šutnje. Ovoga puta mogla bi nas koštati svega onoga za što smo se borili.

 

Tomislav Stipić

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Share
0