Dr. med. Josip Ser­šić znalački je stariju hrvat­sku povijest povezao s novijom po­viješću gradišćanskih Hrvata. U svojoj novoj domovini, u svom istraživačkom djelovanju usredotočio se na povijest Hrvata u Beču i u svojem po­vijesno-istraživačkom djelova­nju i publiciranju koncentrirao se i na istaknute hrvatske ličnosti u austrijskoj metropoli i mje­sta, trgove i spomen obilježja u vezi s Hrvatima i hrvatskom kulturom i poviješću u velegradu Beču.

Josip Seršić se uvijek trijezno, razborito ali i angažira­no zauzimao za hrvatsku stra­nu, ali si je očuvao i svoje kritičko gledanje na bilo kakve -izme — kako i u samoj Repu­b­lici Hrvatskoj tako i u njoj susjed­nim zemljama. Bilo mu je od veli­k­o­ga interesa i cilja, zbližiti hr­vatsku dijasporu s hrvatskom maticom, posebno glede i na gradišćanske Hrvate. Uvijek je iskao i našao to što spaja i odupirao se tomu što razdvaja.

Dr. Seršić je održavao  kontakte sa svim državnim arhivima, tako i sa zadarskim. Bio je zaljubljenik u Hrvatsku i pokušavao je na svakom  koraku  pokazivati u boljem svjetlu. On i dr. Marijan Brajinović (Ministar savjetnik u austrijskoj vladi, Hrvat iz BiH) su se dopunjavali. Dr. Marijan Brajinović je objavio kojih 500/600 članaka u Hrvatskim novinama, tjednik gradiščanskih Hrvata, bez  honorara, a dr. Seršić najmanje  duplo više i to sve o povijesnim poveznicama. Jedan od projekata je i "Hrvatska kuća", kako su zvali kuću Nikole Jurisca, branitelja Kisega/Kösega (Baron Nikola Jurišić (Hungarian: Miklós Jurisics; c. 1490 – 154) o kome je pisao dr. Seršić. Dr. Marijan Brajinović uzeo je zadaću za sebe da na toj adresi postavi spomen-ploču da se vidi da su Hrvati s ponosom nazivali svoje ville u Beču "Hrvatska kuća". Donosim  kratki osvrt na temu Hrvatska kuća od dr. Seršića.

Hrvatska kuća u Beču u 16. stoljeću

Uz članak „Alois Mock, političar koji piše povijest“ u HN (Brajinović). Jako mi je drago kao istraživaču, da rezultati moga rada polako prodiru u javnost. U naslov sam stavio Hrvatsku
kuću iz XVI. stoljeća zato što su postojale još dvije Hrvatske kuće u XIX. st. – o tome možda drugom prilikom*). Sada samo nešto preciznije o Jurišićevoj “slobodnoj kući”: izvorno se je radilo o dvije kuće koje su nekad pripadale vlastelinstvu/Grundherrschaft Škota. Vlasnik kuće
“Bankgasse 4-6 (alt 48,47) ident. m. Schenkenstraße 1-2” bio je do (oko) 1535. god. Wolfgang von Roggendorf – vidi dolje, a „Ovaj ju je prodao Nikoli Jurišiću/Niclas Jurischitz, slobodnom barunu od Kisega, koji je poznat kao junački branitelj maloga pograničnoga gradića Kisega, na čije zidine je Sulejman uzaludno natjeravao svoje vojne pukove, pa je to sultana konačno potaklo na to da odustane od ponovne opsade Beča te je tako Bečane (Jurišić) spasio od novih ratnih užasa“. (Harrer VII, 192, Perger i dr.1994.**).

Jake hrvatsko-bečke veze vidimo i u tome što je (jedan drugi) Roggendorf bio „poslodavac“ Marina Držića te je ovaj hrvatski komediograf bio s njim u Beču, o čemu sam u Hrvatskim Novinama pisao za vrijeme Držićeve 2008. godine.

____________

*) O Hrvatskoj kući u 4. grad. kotaru sam pisao povodom (800.) obljetnice Wiedena 2011. god. Pored toga postojala je i Hrv. kuća u 2. grad. kotaru (Taborstr. 1) Jelačićev kvartir 1848.
**) „Das ungarische Palais in Wien…“ (Josip Seršić)

Misa zadušnica za dr. Josipa Seršića 13. veljače 2021., u Beču

U Beču je 13. veljače 2021., u subotu navečer u Hrvatskoj crkvi Am Hof u Beču slavljena sveta misa zadušnica s narodom za dr. Josipa Seršića uglednog člana hrvatske zajednice u Beču i Austriji. Tom prigodom dr. Marijan Brajinović pročitao je svoj kratki tekst o dr. Josipu Seršiću. Zbog korone tekstovi i govori su morali biti kratki, jer je točno propisano koliko misa može trajati. Mladi kapelan  fra Bozo koji je predvodio misno slavlje, iz Hrvatske katoličke misije u Beču,  je zbog toga rekao da  neće propovijedati kako bi  sv. misu mogli na vrijeme završiti.

Tekst koji je pročitao za vrijeme sv. mise zadušnice dr. Marijan Brajinović:

„Cijenjeni predstavnici hrvatskog veleposlanstva na čelu s opunomoćenim ministrom Branimirom  Lončarom. Štovani fra Božo! Dragi prijatelji i štovatelji  dr. Seršića!
Zahvaljujem župniku fra Josipu Koren na spremnosti da se oprostimo od dr. Seršića  na ovaj način. Hvala i Josipu Čeniću i njegovoj glazbenoj grupi „Dubrovačkim kavalijerima“ na spontanoj spremnosti da svetu misu uveličaju lijepim sakralnim pjesmama.

Ovdje  je među nama dosta  osoba koje  bi mogle puno toga  pozitivnoga  reći o dr. Seršiću.  No zbog spriječenosti nekih prijatelja pao je izbor na mene.

Ovo je prilika da se oprostimo od dr. Seršića, jer je po želji obitelj sahranjen 19.1. 2021.u 10:00 na Südwestfriedhof. To sam saznao  tek taj dan od uprave groblja, te sam četiri sata kasnije otišao na njegov grob, koji se nalazi na spomenutom groblju u 12. kotaru, u redu 2, a broj groba je 22.a to je grob za polaganje urni.

Ja sam upoznao dr. Seršića  još prije najmanje trideset godina na izložbi „Tjedan hrvatske knjige u dijaspori“ u Beču,  te sam ga odmah nakon osnivanja Austrijsko-Hrvatskog društva angažirao kao voditelja sekcije za znanost. Baš mi je jučer došao u ruke  jedan dopis  kojeg smo zajednički potpisali. On je zdušno prihvatio tu funkciju, te je  radio savjesno, a pošto je bio pun znanja i  ideja mnoge smo stvari realizirali. On mi je u mnogočemu bio i mentor, jer sam se  kod provjera mnogih povijesnih podataka mogao na njega stopostotno osloniti.

Dok sam bio predsjednik  Austrijsko-Hrvatskog društva bio je dr. Seršić u užem  sastavu predsjedništva. Znam da smo detaljno razgovarali o njegovoj ideji da izda knjigu  pod naslovom „Hrvatski Beč“. Na toj je sjednici je bio pokojni akademik  prof. Radoslav Katičić  i predstavnici drugih udruga.

Nova garnitura Austrijsko-Hrvatskom društva zbog  moga odlaska na posao u Europsko ministarstvo za turizam, nije bilo dovoljno konsekventna te je taj projekt realiziran na drugi način. Vezu s Josipom sam i dalje njegovao i s  interesom čitao njegove bezbrojne članke u Hrvatskim novinama gdje je  našao novi azil i mjesto za realizaciju njegovih istraživanja. O tome bi mogao glavni urednik Petr Tyran  satima govoriti. Kroz njegova akribična istraživanja je  obogatio  on ne samo Gradišćanske Hrvate nego i nas sve novim spoznajama o hrvatskoj nazočnosti u Austriji.

Naši slični interesi su nas ponovo  spojili kod osnivanja „Austrijskog društva kroatista“ u kome je on  surađivao konstruktivno. Njegov doprinos novom društvu je bio  velik jer je bio konstruktivan. Dr Seršic je  u želji da što više promovira Hrvatsku,  surađivao sa svim udrugama bez razlike o kojoj  se radi. Ako je  tamo našao  prostor za djelovanje onda je  dao svega sebe.  Oni koji su mu  dali više mogućnosti za rad, kod njih je ostavio dublje i neizbrisive tragove na čemu mu  ogromna  hvala.

Zato ću  u ime spriječene ravnateljice Hrvatske akademske  zajednice mag. Anemarije Manestar pročitati njezina malo opširnija sjećanja na dr. Seršića:

U sjećanje na dr. Josipa Seršića

„Josip Seršić je preminuo na blagdan Sv. Stjepana 2020. godine, a bio je jedan od najvažnijih i

najplodnijih suvremenih hrvatskih polihistora u Austriji. Rođen je 18. ožujka 1948. godine u Baški na otoku Krku gdje je stekao osnovno školsko obrazovanje, nakon čega završava gimnaziju u Krku i Puli. Studirao je medicinu u Rijeci i Zagrebu koju 1971. godine u roku završava.

Zanimanje za povijest počinje već u osnovnoj školi s predmetom „Priroda i društvo “, a zatim posebno na satovima povijesti . Već u osmogodišnjoj školi zavolio je turističko vođenje gdje je kao trinaestogodišnjak vodio učenike u novoosnovanoj turističkoj školskoj zadruzi.

Još u studentskim danima, od 1968. godine pa sve do danas, bio je aktivist zavičajno - muzejskog odbora i suosnivač Zavičajnog muzeja Baška. Uz zahtjevan studij medicine doktor

je stigao i postavljati eksponate, izložbe, biti vodič-volonter i surađivati s arheolozima. Inozemno liječničko iskustvo stiječe od 1973. do 1983. godine kada radi kao liječnik u Njemačkoj, a zatim nastavlja rad kao liječnik u Hrvatskoj. Usporedno sa radom 1980-tih godina objavljuje članke, istražuje, proučava literaturu i arhive pretežno o lokalnoj i regionalnoj povijesti. Krajem 80- ih godina ljubav ga vodi u Beč, gdje se 1989. godine ženi sa Bečankom i trajno nastanjuje.

U Beču od 1988. do danas ostavlja veliki trag u promociji hrvatske kulture. Tako je ne samo suosnivač hrvatskih udruga u Beču, nego i jedan od najaktivnijih članova, pa često surađuje s institucijama u Hrvatskoj. U vrijeme stvaranja hrvatske države dr. Seršić je uporno istraživao neraščišćen problem granica Hrvatske. Iz toga je uslijedila suradnja s „Kačićevom komisijom“, gdje je marljivo kopirao na desetke i koju stotinu (graničnih) karti, kao i na tisuće stranica iz literature i arhiva, pogotovo o razgraničenju prilikom mirovnih pregovora. Podaci su „od neprocjenjive vrijednosti“ kako su rekli ljudi iz komisije.

Od 1990. godine doktor je iz tjedna u tjedan pisao za gradišćanske Hrvatske novine, Železno (Eisenstadt), Panonski list, Hrvatsko slovo i za druge medije pretežno na tematici austro- kroatike. Pisati trideset godina za gradišćanske Hrvatske novine, na volonterskoj bazi, dovoljan je podatak da se shvati koliko je aktivno i permanentno utjecao i na gradišćanske Hrvate, i sasvim sigurno pridonio zbližavanju i razumijevanja useljenih Hrvata i gradišćanskih Hrvata. 80-ih i 90-ih godina objavljivao je puno različitih serija u Hrvatskim novinama, mogu se izdvojiti samo neke npr. o 30-godišnjem ratu i „Hrvatima“ kao rodu vojske(!), Prvom svjetskom ratu, zatim o povijesti kravate, seriju o čakavskoj književnosti, Hrvatskom kolegijum u Beču, tu se može dodati i njegovo „otkriće“ Dalmatinskoga podruma (Dalmatinerkeller) koji je postojao u 17.stoljeću u Beču.

U slučaju nastanka doktorove knjige Hrvatski Beč pokazuje se istinita latinska poslovica Habent sua fata libelli (Knjige imaju vlastitu sudbinu).

Naime, 1996. godine počinje se baviti tematikom kroatika-vijenenzija pa objavljuje prilog „Kroaten in Wien“ u knjizi „WIR“ bečkog gradskog muzeja Wien Museum—izašloga povodom izložbe o doseljavanju Hrvata u Beč. Te iste 1996. godine — povodom Ostarrichi ljeta piše za Hrvatske novine seriju članaka o Koruškim Hrvatima (Koruška, Štajerska, itd.).

Novinarka bečkoga ORF-a Silvana Meixner zapaža njegov rad i predlaže upravo njega kao autora za prilog „Kroaten in Wien“. Istovremeno ORF Gradišće snima prilog s njim na temu Hrvata u Beču. Krajem 90-ih godina otkriva podatak u knjizi Karla Ziaka Österreich panorama, da je Ziak za ljeto osnivanja Hrvatskoga Sela vjerojatno uzeo godinu 1609.,— na njoj se naime vidi po prvi put i za Hrvate bitni Krowotendörfel.

Hrvatsko Selo nalazilo se u današnjem sedmom gradskom kotaru Beča–Neubau i to u starom predgrađu Spittelberg, koje se je nekad i službeno zvalo tako: Krowotendörfel (Hrvatsko Selo). Budući da je među tim naseljenicima bilo manje ili više Mađara ili Hrvata, nazvao je prosti puk to mjestašce Hrvatsko Selo (Crobaten-Dörfl), a tako se može pročitati i 1683. godine za vrijeme druge turske opsade Beča. Tada je spomenuto selo, kao i ostala predgrađa, bilo sravnjeno sa zemljom – a nakon oslobođenja ponovno podignuto. Godine 1679. postojala je na tom području i “Hrvatska ulica”(Krobotengasse).

Taj podatak da je Hrvatsko Selo na Spittelbergu nastalo već 1609. godine postaje, po doktorovim riječima, terminus a quo za simpozij i proslavu „ 400 godina Hrvata u Beču” iz 2009. godine, kao i prateće izložbe u Beču, Bratislavi i Zagrebu. Nešto kasnije te iste 2009. godine vodi grupu hrvatskoga veleposlanstva „Tragovima Hrvata u Beču“ o čemu ORF Gradišće snima posebni TV- prilog.

Konačno knjiga Hrvatski Beč izašla je 2013. godine i imala je prezentaciju na staroj adresi Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Austriji. Dvojezičnom hrvatsko – njemačkom knjigom dr. Josipa Seršića, ispravljena je historiografija grada Beča koja do tada jedva da i poznaje Hrvate i uglavnom ih pretvara u Slovake ili naziva ljudima iz Hrvatske i sl.

Doktorov rad u Hrvatskoj akademskoj zajednici u Austriji (HAZ).

Tiha, ali ogromna energija obilježavala ga je i kao suradnika, odnosno organizatora prijateljske atmosfere – jednostavno, još jedan njegov veliki talent bio je da nadahne, da motivira na pozitivan način. Dovoljno je reći da je on znao gotovo samcat završiti projekt koji bi se smatrao golemim uspjehom za čitavu jednu instituciju nakon višegodišnjih kolektivnih napora. Svoje interpretacije branio je uvjerljivo i energično, ali pristojno i, nadasve, tvrdoglavo.

Obožavao je raspravljati. Sjećam se jednog od mojih prvih susreta s njim. Čim je ušao, počeo je iz svog ruksaka vaditi novine, časopise, knjige plasirao je nekoliko iznenađujućih teza o hrvatskoj povijesti, o kojoj je upravo počinjao pisati. Nas dvoje čvrstih Primoraca i entuzijastični, prilično smo revno ušli u raspravu, naravno na čakavštini koju oboje obožavamo. Rasprava je imala svoj nastavak, jer me je kod kuće dočekao njegov mejl u kojem, uvažavajući i moje argumente, dodatno pojašnjava i razrađuje svoje stavove. Dugo godina privlačilo mi je pažnju vrijeme kada su poslani doktorovi mejlovi. Precizni i promišljeni mejlovi često su stizali u tri, četiri ili pet ujutro. Spavao je malo, radio je dosta.

Od 2014. g. nadalje blisko sam surađivala s njim na dosta zajedničkih projekata. Doktor je bio sretan i zadovoljan, jer je vidio naše aktivnosti, po njegovim riječima, kao krunu ostvarivanja davnih planova za kulturnu djelatnost Hrvata u Beču.

Što je i činjenica jer HAZ radi ozbiljne projekte na najvišoj akademskoj razini. Brojne su aktivnosti u okviru HAZ-a u kojima je doktor Seršić sudjelovao ili podupirao. Naime, kada je 2015. godine održan znanstveni simpozij u povodu 200. obljetnice rođenja Josipa Jurja Strossmayera, u okviru te 650. obljetnice nastanka Bečkog sveučilišta, a simpoziju je HAZ bio suorganizator, doktor Seršić je pokazao svoje bogato znanje i nakon simpozija u Arkandnom dvorištu Bečkog sveučilišta održao kraće vođenje. Nakon toga je uslijedilo polaganje vijenaca u Augustinskoj crkvi u Beču.

Bilo je interesantno za promatrati čuđenje stručnjaka različitih područja s kojim žarom jedan amater ravnopravno sudjeluje i korigira, nadopunjuje u raspravama. Naravno dobronamjerno jer je posjedovao urođenu jednostavnost i smisao za mjeru.

U političkom smislu dr. Josip Seršić je bio umjeren čovjek.

Iznad svega treba istaknuti projekte u kojima smo doktor i ja bili inicijatori, a važni su za hrvatsku znanost; a to su simpozij „Hrvati na Bečkom sveučilištu“ povodom 650. obljetnice osnutka Bečkog sveučilišta, najstarijeg sveučilišta na njemačkom govornom području i postavljanje trojezične spomen ploče i na hrvatskom jeziku, liječniku cara Franje II./I. i botaničaru iz Rijeke Nikoli Tomi Hostu u Botaničkom vrtu Sveučilišta u Beču.

Prema neslužbenim podacima spomen-ploču ovom osnivaču Hostovog vrta i Alpskog vrta će godišnje u Belvederu vidjeti 2,5 milijuna ljudi.

Znanstveni skup „Rijeka i Austrija, razlike i sličnosti“ koji je bio zakazan za ožujak 2020. u Beču, sa vodećim ljudima znanstvenog, političkog, crkvenog i kulturnog života Beča i Rijeke naprasno je morao biti otkazan deset dana prije početka zbog korona krize. Ali će se održati i biti će posvećen dr. Josipu Seršiću koji mu se iskreno radovao. Kao nekim prstom sudbine doktor Seršić je dobio počasno mjesto u poglavlju o Istaknutim osobama u knjizi Hrvati i hrvatske udruge u Austriji, koja se zbog svoje sveobuhvatnosti na 1300 stranica može smatrati jednistvenom takve vrste na svijetu posvećenu hrvatskom iseljeništvu, na kojoj je HAZ u suradnji sa Hrvatskim svjetskim kongresom u Austriji radio duge četiri godine.

U Hrvatskom svjetskom kongresu u Austriji (HSK) doktor Seršić je svoje znanje nesebično prenosio na brojne naraštaje mladih ljudi. Rado je bio mentor-voditelj studentima Erasmus plus programa koji su boravili u Beču, a koje je više godina zaredom organizirao HSK Austrije u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu. Svoje slobodno vrijeme je posvetio tim mladim ljudima i prenosio im znanje.

U zadnjim danima svoga života doktor Seršić me je upozorio da poručim kolegama da treba „pojačati našu borbu za hrvatski materinski jezik kao nastavni jezik u austrijskim školama“, i borite se da Hrvati uče hrvatski jezik umjesto nametnute i nepostojeće umjetne tvorevine tri jezika spojena u jedan tzv. BKS (bosanski/hrvatski/srpski), a vezano uz pokrenutu Građansku inicijativu Hrvata iz Vorarlberga, predanu austrijskom Parlamentu u Beču na odlučivanje.

Doktor je tumačio da je konačni cilj peticije da se uz jačanje materinskoga jezika stvara bolji temelj za cijelokupan obrazovni proces, kao i za učenje drugih jezika.

Mogu dodati da će austrijska politika nametanja jezičnog unitarizma, koja negira činjenicu hrvatskog prava na vlastiti jezik kao i činjenicu da je hrvatski jezik službeni jezik u Europskoj uniji, postojeće napetosti prije pojačati nego smiriti.

Doktor je njegovao vjeru u čovjeka i vrijednost pojedinačne ljudske osobe po kojoj svaka žrtva, pogotovo ako se radi o civilima, kojih je u Bleiburgu nesumljivo bilo, ima pravo da se za njom žali i održi misa zadušnica. U tom smislu se izjašnjavao prema Bleiburgu kao mjestu komemoracije. Također je znao reagirati ako su se Hrvatima u Austriji dodavali razni stigmatizirajući, nekorektni i zluradi ustaški epiteti, korišteni u dnevno političke svrhe.

I za kraj, jasno je da ćemo svi umrijeti, nije nam cilj živjeti vječno. Cilj je stvoriti nešto što će živjeti vječno. Nitko stvarno ne umire ako njegova dijela nastavljaju živjeti.

Adio i nikad više, hvala doktore. Anamarija Manestar“.

Dr. Seršić, je bio ne samo  liječnik nego i  legenda hrvatske kulturne scene u Austriji i stručnjak za teme austro-kroatike tj. austrijsko-hrvatskih veza te aktivni suradnik brojnih hrvatskih novina i uvijek budni kroničar i komentator društvenih događanja, uputio je svojim kolegama i  svim Hrvatima u Austriju, kratko prije svoje smrti važnu poruku: „Pojačajte svoju borbu za hrvatski materinski jezik kao nastavni jezik u austrijskim školama“, i borite se umjesto nametnute i nepostojeće umjetne tvorevine tri jezika spojena u jedan tzv. BKS (bosanski/hrvatski/srpski), a vezano uz pokrenutu Građansku inicijativu Hrvata iz Vorarlberga, predanu austrijskom Parlamentu u Beču na odlučivanje.

Dr. Seršić, čija će djela nastaviti živjeti, je kratko pred svoju smrt istakao kako je cilj potpisane peticije i pokrenute Građanske inicijative da se „jačanjem materinskog jezika stvore bolji temelji za cjelokupan obrazovni proces, kao i za učenje drugih jezika“.

Nikola Šimić Tonin

Share
0