fratar-narodni-neprijateljfra Ratimir Kordić, Fratar – narodni neprijatelj, Vicepostulatura – K. Krešimir, Široki Brijeg – Zagreb, 2014.

Osjećaš da se približava kraj rata i da si koliko toliko na sigurnom. A onda dolazi zapovijed kako se trebaš premjestiti, tamo na prvu crtu. Ovo je događaj kojim započinje knjiga pred nama, ali i događaj koji je kamen temeljac svega što se kasnije dogodilo. Fra Ratimir, kao svećenik i kao čovjek, shvatio je što mu je činiti. Odlučio je ostati sa svojim narodom pa što bude. Nije imao iluzija što je to što bi moglo biti, ta već se naslušao priča o komunističko-partizanskim zločinima. I nakon premještaja dolazili su mu nudeći mu prelazak k našima, tamo prema Širokom Brijegu. Ali on nije htio ostavljati Drinovce. Nekada je tu služio kao župni vikar, sada je župnik. Kome ostaviti nevoljni puk ako se on povuče? Događaji su se zgušnjavali i odluke su se morale donositi.

Iz onog što smo mogli pročitati i iz onog što sami možemo zaključiti vidimo da je fra Ratimir donio dobru odluku. Istina, oštrica noža mogla je proći i preko njegova grla, ali nije. Bog ga je očito čuvao da nama prenese duh tih nesretnih vremena. Znao je fra Ratimir, a sada znamo i mi, da su komunisti pravili popise onih koje treba ubiti čim osvoje neko mjesto. Radile su to Ozna i Knoj. Marljivo su vodili evidenciju »narodnih neprijatelja« koju su popunjavali pomoću tzv. »crnih lista«. Njih su pravile mjesne partijske organizacije. Jednostavno rečeno glava nije puno vrijedila. Fra Ratimir je svoju nastojao čuvati tako što će paziti da se ne bi nekome zamjerio i što ne će ulaziti u političke razgovore. Ali nije se to uvijek moglo dosljedno sprovesti. Događaji su se nizali kao na tekućoj vrpci.

Još je jedanput fra Ratimir pokazao hrabrost, ne samo u tim vremenima. Bilo je to sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč sveopćoj komunističkoj represiji u tajnosti je napisao ovu knjigu i njezin rukopis pomno skrio, gdje drugdje nego u crkvi, iza zvučnika. Tajnu je desetak godina kasnije povjerio bratiću fra Korneliju koji je onda dolaskom slobode sve objelodanio u knjizi. I bi to dobar potez. Saznali smo kako je to bilo nalaziti se u zaleđu Širokog Brijega i slušati o napadajima na njega. Komunisti su ga, naime, pošto poto htjeli uništiti kao simbol katoličanstva i hrvatstva. Pobjedonosno su se vratili s toga pohoda, ali im puk to nikada nije zaboravio.

Ovo fra Ratimirovo djelo sastavljeno je od dva dijela. U prvome kronološki slijedi događanja, dok u drugome donosi ono čega se prisjeća iz tih vremena, bez neke kronološke povezanosti. Stil mu je jasan i pitak, tako da se sve čita s uživanjem. Ne gubi se u podrobnostima, ide u srž stvari. Zbog toga je uspio prenijeti nam pravi duh tih vremena. Nije to suho opisivanje događaja, on uvijek otkriva i pozadinu, dočarava nam razmišljanja i poteze onoga tko je odlučio ostati na visini unatoč zlom okolišu.

Fra Ratimiru i drugima najvažnije je bilo preživjeti prvi susret s komunistima. Hoće li ih nemilosrdno kazniti zbog njihova hrvatstva i katoličanstva? Znali su dobro onu njihovu pjesmu: »Naša kapa sa tri roga, borimo se protiv Boga!«. Ulijevala je hladnoću u žile. Još je više to bilo pojačano time što malo koja kuća nije imala nekoga u hrvatskoj vojsci. Ipak, sve je naizgled prošlo mirno. Komunisti su došli pa čak počeli nazivati i Hvaljen Isus. Ante Barbir, njihov vođa, srdačno se rukuje s fra Ratimirom. I drži ruku na njegovom ramenu kao stari prijatelj dok zbunjeni fra Ratimir ide prema župnom uredu. Osjećao je da je to dio neke taktike. Nije se nimalo prevario. Komunisti su ubrzo pokazali svoje pravo lice. Zlosilje je nastalo čim su se počeli osjećati sigurnima. Drinovci su potonuli u mrak.

Dok opisuje komuniste, fra Ratimir nije zajedljiv, ne mrzi, ne prepušta se uzavrelim osjećajima. Liječnički precizno opisuje stanje, dok osjećamo kako se iza tih riječi krije uzavrelo srce. Donosi i pozitivan primjer komunističkog ponašanja. Jednoga dana k njemu je došao i Franjo Budimir Bundi. Fra Ratimir se malo zanio pa u razgovoru rekao i ono što inače ne bi. Nakon Bundijeva odlaska, uhvatila ga muka. Što mu bi da se izlane? Prolazili su dani, ništa se nije događalo, nitko mu nije pokucao na vrata. Teret sa srca mu je pao tek kad mu je fra Drago Stojić, ništa ne znajući, rekao da ga je Bundi spominjao u dobrom kontekstu, kao čovjeka poštena i otvorena.

Ono što je fra Ratimira najviše pogodilo jest odvođenje u tamnicu njegova župnog vikara fra Slobodana Lončara. Optužili su ga da je šurovao s »narodnim neprijateljima«. Naravno, bio je nevin, ali i bio je s one »crne liste«. Očito su mu zamjerili zbog njegove prve propovijedi u Drinovcima. Tema joj je bila »Naša legitimacija: Hrvat – katolik«. Pokušavao ga je spasiti, ali sve je bilo uzalud. Odveden je u Ljubuški i ubrzo ubijen. Mrak je pao preko njegova postojanja. Više ga se nije smjelo spominjati. Klasična komunistička pravda na djelu.

U puku je nastupilo raslojavanje. Jedni su i dalje čvrsto ostajali uz Boga i hrvatstvo, drugi su se polagano priklanjali pobjedničkoj strani. Zanimljiv je onaj događaj kada fra Ratimir nosi popudbinu teškom bolesniku. Išlo se naravno pješice. Stari je običaj bio da kad svećenik naiđe s Presvetim svi u blizini kleknu. No, ovaj put jedan tako nije učinio. Fra Ratimir mu se približio i upitao ga zna li što on nosi. Odgovorio mu je potvrdno. Na to mu je on jednostavno zapovjedio da skine kapu i klekne. Nije mogao pojmiti da se to počelo događati. Međutim, kasnije se na sve morao naviknuti. A narod je s onima koji nisu htjeli kleknuti ili su se sklanjali u stranu pravio šale govoreći: »Bižte đavli, eto Isukrsta«. Bio je to znak da nije pobijeđen.

Poraće nije bilo ništa lakše od rata. Poput skakavaca komunisti su pritiskli na nevoljni puk. Noć bi nekoga popila, netko bi zaglavio u tamnici na duže ili kraće vrijeme, netko bi jednostavno bio premlaćen. Nije se imalo od čega živjeti jer je nova vlast otimala što god je stigla. Izgledalo je nigdje kraja nevoljama. Fra Ratimir nastoji tješiti ucviljene, sprječava da odu u bezboštvo, hrabri ih, jer dobro zna kako će svanuti bolja vremena. Zbog toga su mnogi dolazili samo da porazgovaraju s njim, da pronađu mrvicu svjetla u sveopćoj tami. Njemu to nije bilo teško. Pomagao je i onima koji su ga proganjali kada su pali u nemilost tih novih vlasti i onda se barem mrvicu otrijeznili.

Kolikogod fra Ratimir uspješno izbjegavao sve zamke, nije moglo tako ostati do kraja. S nekih okolnih župa komunisti su već uklonili svećenike, trebalo je i iz Drinovaca. Fra Ratimiru podbacuju oružje. Tamnica. Nakon svega osuđen je na 6 godina robije. Kasnije je saznao tko mu je sve to smjestio. Ne želi navesti u knjizi njegovo ime niti ga bilo kome priopćiti. Ako ništa drugo, želi mu zaštititi potomstvo. Pravo ljudsko i kršćansko milosrđe na djelu.

Vodeći nas kroz povijest, ova knjiga ispituje i našu duhovnost. Jesmo li dovoljno čvrsti pogledati u lice nevoljama? Tko zna kada i gdje nas mogu zaskočiti. Nitko nije vječan, osim Boga. On nas priznaje svojim prijateljima, ako se i mi svojim ponašanjem priznadnemo njegovima. Učio je to fra Ratimir i od svojih župljana, a mi učimo i od ove knjige.

Miljenko Stojić