Nakon objavljene tri zbirke poezije, romanaBiti Viktor, te zbirke kratkih priča Pogled u nedogled,  na domaćoj književnoj sceni pojavljuje se šesta knjiga, nova zbirka poezije Miljenke Koštro, pod naslovom Klasje duše.

Kako i sam naslov njezine zbirke slovi Klasje duše, poezija Miljenke Koštro potvrđuje i te kako da pjesme proniču iz duše i ciljano hrane dušu tragajući za izazovima. Autorica dijeli zbirku u nekoliko podskupina sa zanimljivim naslovima, ne odstupajući od naslova zbirke jer i dok se nalazi negdje  „između vremena“ kako glasi naslov jednog dijela, njezina duša je sveprisutna, dok ona, pod frazom „savršena- nesavršena“ ukazuje na manjkovosti društvenih situacija, pa i vlastitih životnih, prolazeći sanjivo kroz vrijeme, kroz  godišnja doba. Klasje se nalazi u njezinim rukama i mašti, te zrelo i vješto, a možda i najvještije do sada, što ova zbirka pokazuje, upravlja svojim poetskim izričajem, te pored kritike koja je ponekad usmjerena društvu nađe mjesta i za samokritiku. Poetsko izražavanje Miljenke Koštro nije proza u stihovima nego jasno upravljanje rimom i strofama koje ponekad izgledaju kao da su došle do samoga kraja i najednom iznenade čitatelja kao da žele reći: „Poruku ti, ipak nisam otkrila, zaviri malo dublje.“ Upravo u tomu se ogleda punina i čar autoričine poezije koja želi poručiti da se razmisli i zaviri malo iza stihova, iza napisanog, o smislu života, te postojanja uopće,  jer upravo njezina pjesma  „Duši“  simbolično objašnjava da smo tek puki prolaznici na životnoj stazi po kojoj vrludavo gazimo te nas ipak na kraju  čeka „Njegova odluka.“ Duhovni život i postojana duhovna razina tjeraju autoricu na stalna razmišljanja o višem, krajnjem cilju koji je više nego ikad prisutan u njezinoj poeziji. Trgaju se od njezinog pera raznorazni stihovi i misli u potrazi za svojim pjesničkim okriljem, ali se ona prepušta Njemu i od Njega traži posljednju riječ. I u tomu nije samo ona, nego sva priroda koja je okružuje, kamen, jutro, žir,  pa i ptice i kako reče: „Gle na pamet mi pade, i krila i noge Bog tebi dade.“

 Autorica je čak ponekad “zabrinuta” hoće li njezine pjesme naći svoje mjesto u ovozemaljskom čitalačkom krugu što ujedno svojom pjesmom „Sumnja“ poručuje, jer nisu u pitanju samo njezine životne sumnje nego istinska briga za stihove, kao i cjelokupno književno stvaralaštvo i njihovo mjesto pod suncem. No, ona i svojim pjesmama šalje poruku: „Neka se snalaze ili neka gutaju poraze.“  Ili „Hoće li plodovi biti ubrani?“, završivši na kraju, da sama kao pjesnikinja „Ne mora ni znati“. Njezina poezija hrani znatiželju čitatelja, ali i nju samu,  i ta pogonska energija, tako jaka, osjeti se u svakom segmentu zbirke. Koštro svojim pjesmama slavi život i zahvaljuje mu se, slavi Boga na uzvišen i dubok način blizak samo poeziji, i ne želi nigdje koračati bez Njega što jasno poručuje pjesmom „Neću.“ Životna radost ogleda se u godišnjim dobima koja rado proslavlja, te uobičajenim životnim pojavama poput crvkuta ptica. Najzanimljivi je ipak autoričin smisao za humor koji suptilno iskazuje u pjesmi „Vrijeme za šou“ osvrćući se na društvene pojave od kojih nikako ne može pobjeći te ih ima potrebu prokomentirati poetski.

Poezija Miljenke Koštro odiše životom, mirom i iskrenošću koja dolazi iz dubine duše i pretapa se u stihove. Autorica ne želi biti tek mali list i pustiti se strujama već svojom poeziju pokazuje sebe kao personu, izgrađenu ličnost, kako poetski, tako i osobu koja je na sve načine uključena u životne plime i oseke, dok s druge strane želi ostati razigrano dijete, jer zna da jedino tako njezina poezija može doći do srca čitatelja. Ne pušta zaboravu svoje pjesničke velikane te im, ipak, sa svoje pozicije želi poručiti: „Vi tako veliki, a ja tako malena.“ Upravo u toj svojoj  poniznosti, Koštro se ostvaruje kao zrela pjesnikinja, žena i majka. Slaveći domovinu, čuvajući sjećanje na sve one kojima dugujemo današnje slobodno tlo možda izmami najviše emocija kod čitatelja, te negdje u krajičku oka suza zaiskri dok se umom i riječju crta Vodotoranj koji je vidio sve, kako Koštro kaže, ali je ostao ponosan i prkosan dok ona svojom pjesmom pobjednika ispraća u neka bolja vremena. U trenutku kada čitatelj osjeti trnce na tijelu, ponesen snagom i dubinom pjesme samoj autorici je jasno da nije postigla samo katarzu nego utisnula u sjećanje nešto jako, duboko i istinski vrijedno. Djeca odlaze, a ona ih ispraća i kao majka i kao pjesnikinja i s tog aspekta supruge, majke i pjesnikinje promatra prošlost, sadašnjost, ali i budućnost. Osvještava svojim pjesmama poručujući da nas nakon ovog suzama protkanog puta čeka nešto vrijedno, ali kako kaže: „Čekanje traje već dugo, dugo, dugo...“ Koštrina zbirikaKlasje dušeuistinu je bila vrijedna čekanja, jer pored pjesničke zrelosti, na književnoj sceni uistinu imamo hvalevrijednu duhovnu i pjesničku uzvišenost koja slavi čovjeka i otkriva u njemu zatomljene osjećaje i razmišljanja o životu. Rasvjetljava i možda mračne kutke duše tražeći mjesto za novo klasje, novo sjeme koje će niknuti i svaki put iznova dati cvijet I plod te potaknuti na čitanje ove i te kako filološki i književno važne zbirke poezije.

Prof. Božena Pandža