Problem sa Srbima je – osim što redovito gube ratove (koje obično sami izazivaju!), pa potom uz gusle i svjetlo svijeća svoje poraze pretvaraju u čudesne pobjede – što su skloni opasnim pojednostavljenjima.

Jedno od njihovih omiljenih pojednostavljenja je da je u logoru Jasenovac pobijeno između milijun i deset milijuna Srba i da je, shodno tome, "Jasenovac najveći srpski grad". U Jasenovcu je ubijeno, na ovaj ili onaj način oko 82.000 ljudi (ne samo Srba!) koje su ustaše likvidirale zbog različitih razloga. Još se očekuju nužna objektivna istraživanja neovisna o nacifašističkoj I komunističkoj ideologiji. Ovdje se, kao i uvijek, mora spomenuti da su suvremeni koncentracijski logor izmislili "dobri Englezi" u Burskom ratu 1900. godine i da su u logorima današnje Južnoafričke republike likvidirali 40.000 žena i djece nizozemskih doseljenika, te još 40.000 crnaca (koje su, kao nižu rasu, evidentirali posebno!). Dakle "dobri Englezi" likvidirali su početkom XX. stoljeća isti broj ljudi koji je možda ubijen u Jasenovcu! Zlih Njemaca i još gorih Hrvata nije bilo ni  blizu!                                                                 

Drugi ozbiljan problem je u razumijevanju šire slike. Naime, "dobri komunisti", čije ideje baštine "naši velikani" Josipović, Mesić, Milanović, Pupovac itd. pobili su oko 100 milijuna ljudi nespremnih na "svijetlu komunističku budućnost", dok su "zli fašisti" pobili oko 50 milijuna ljudi. Detaljnije o ovom ozbiljnom problemu može se naći u poučnoj, enciklopedijskoj, "Crnoj knjizi komunizma" koju su sastavili nekadašnji francuski komunisti (1997., hrvatsko izdanje 1999.). Na temelju ove knjige donosena je 25. siječnja 2006. rezolucija br. 1481 Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih komunističkih režima, što uključuje i onaj "voljenog druga Tita", te su time fašizam i komunizam izjednačeni u zlu!        

Da bismo shvatili koliko je Jasenovac kompleksan problem, dovoljno je uzeti jedno nedavno objavljeno svjedočanstvo Grge Gamulina, jednog od najvećih hrvatskih povjesničara umjetnosti i književnika. U njegovoj knjizi "Izabrana djela" (Matica hrvatska, Zagreb, 2011.) priložen je i ranije neobjavljeni tekst "Misterij gospodina X" o njegovim logoraškim danima. No, prije no što se osvrnemo na taj prevažan uradak, treba ponešto reći o samom autoru.                                  

Grgo Gamulin rodio se 21. kolovoza 1910. u Jelsi, na otoku Hvaru. Pohađao je srednju školu u Splitu i Sarajevu. U Zagrebu je studirao povijest umjetnosti od 1930. do 1934., diplomirao je 1935., a potom je pohađao Institut d’Art et archeologie u Parizu 1938.-1939. godine. Sudjelovao je, kao uvjereni komunist, u političkim previranjima i to mu je donijelo ozbiljnih problema već 1934. godine, kad je prvi put bio u zatvoru. I na sveučilištu i u zatvoru blisko je surađivao s frankovcima, odnosno ustašama, jer su tada imali zajedničkog neprijatelja – kralja Aleksandra i velikosrpsku politiku. Nakon što je diplomirao nije uspijevao naći posao, da bi, nedugo nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941., završio u logoru. Iako je za njega, posredovanjem daljnjih rođaka, intervenirao osobno nadbiskup Stepinac, ipak je od 29. svibnja 1941. godine proveo tjeskobne ratne dane u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi. Uspio je pobjeći tijekom transporta 17. travnja 1945. godine. Kao komunist, nevoljko se prisjećao logoraških dana.                                           

"Stavljam taj naslov ne iz nekih književnih razloga – premda se Vladu Singera upravo tako nazivalo u logoru Stara Gradiška: Gospodin X (Iks) – nego jer je on uvijek za mene bio i ostao zagonetkom. Kako je tako nešto bilo moguće? Kako je takav čovjek, još k tome Židov, mogao postojati, dospjeti s Lipara na položaj ravnatelja UNS-a, zatim u logor, da tamo na kraju bude, po nalogu Maksa Luburića, ubijen od njegovih crnaca, i to krišom, jedne noći 1943. godine, mimo volje i bez znanja ravnatelja logora Sljepčevića.

Kad sam prvi put u logoru čuo za njega, nalazio sam se duboko u tifusnoj vrućici na velikom tavanu Ekonomije. Vijest o njemu prenio mi je Vice Grubišić, koji je tada radio u Zapovjedništvu, u kuhinji. Govorio je baš o Gospodinu Iksu, koji je ponekad bio u ustaškoj uniformi, ali ponekad i u civilu. Rekao mi je i njegovo ime: Vlado Singer, visoki ustaški dužnosnik, koji je zatočen u logoru, ali živi u posebnoj sobi u Zapovjedništvu, te ima slobodu kretanja po logoru. Ali ta je vijest bila samo jedna od mnogih koje su tada do mene stizale: o užasu koji je trajao, o događajima u Kuli iz koje smo bili (poslije dolaska iz Jasenovca 25. ožujka 1942.) prebačeni u Ekonomiju...                                                               

Ipak, Vlado Singer je znao nekih večeri sresti me u krugu između crkve i Ekonomije i u mraku smo mogli, šetajući sami, neprimjećeni razgovarati. Odmah smo došli do opće situacije, ali i do prilika u logoru. Ne sjećam se kako se na nj odrazio pad Dide Kvaternika, ali znam da je od početka smatrao Luburića i njegovu grupu kao svog glavnog neprijatelja. Uzdao se u sebi bliske satnike: Moškova, Pečnika, Lisaka i dr. Nije mi u početku govorio može li nešto za mene učiniti (ali kasnije sam doznao da je to intenzivno pokušavao). Ipak, razgovori su se kretali često u tome smjeru, o grupi oko Spremnosti i sl. Pitao me jesam li što učinio i što zapravo očekujem. Sam je rijetko nastojao da svoju sliku u mojim (ili našim) očima ispravi: govorio je kako su ga zvali na noćne izlaske (likvidacije), ali da nikad nije išao, i očitovao je svoju odbojnost prema tome, premda je prihvaćao ratne prilike, NDH, i uopće, nije se ni on predamnom htio u početku radikalnije izraziti. Ono što je bitno: opazio sam njegovu evoluciju, a tek nešto kasnije (mislim u zimi 1943.) on mi je rekao o svom dodiru s Marinom.

Marina Gregorić nalazila se odvojena od ostalih žena, u tzv. Bolnici, u Velikom krugu, a znao sam je katkad vidjeti na prozoru dok sam boravio u tom dvorištu, ili prolazio. Ne znam kako je došlo do dodira među njima, vjerojatno je on ponekad i išao tamo, ali znam da se dobro i vješto čuvao, tako da se njihov kontakt odvijao vizualno, i preko pisama...

           Kroz prozor Radnog odsjeka vidio sam jednog dana Marinu kako pred Zapovjedništvom stoji, pod stražom, spremna, sa zavežljajem. Oko nje kretao se nervozno, ali očito dobro raspoložen Vlado Singer. Kasnije mi je šapnuo: Ide u zamjenu. Problem zamjene bio je u logoru uvijek riskantan; često su baš oni, koji su bili traženi u zamjenu, preko noći nestajali. Bio je to, čuli smo, Luburićev princip da ne pušta iz svojih logora tako lako žive logoraše, osobito intelektualce i neka poznatija imena...

            Upozoravao me je na nekoliko mračnih ustaša u njihovoj specijalnoj službi, koji su bili podmukli, a naizgled nezainteresirani (zastavnik Runjaš, na primjer). Nije mi izričito rekao, ali sam iz nekih aluzija naslutio da me je dva ili tri puta spašavao (skidao s nekih lista), a pogotovo kad su neki iz moje šire obitelji poduzeli jednu nesmotrenu i posve neumjesnu akciju da me izvuku iz logora: našao sam se u tom trenutku pred neposrednom likvidacijom, pošto je poručnik Gadžić uvidio da sam, tobože, tako važno ime. Te noći trebalo je (poslije preslušanja koje ni on nije mogao spriječiti) da svrše samnom, kako sam to doznao kasnije; spriječio je to, ili odgodio, ipak Singer preko Slijepčevića...

            Ali njegova moć bila je ograničena i svodila se u samom logoru na izvjestan utjecaj na nekoliko ustaša i časnika. Negdje u Zagrebu odlučivalo se o njegovoj sudbini, a presudno je za nj bilo neprijateljstvo Maksa Luburića. Negdje u drugoj polovini 1943. godine jednog jutra probudio me sav zadihan i prestravljen drug Midžić: Ubili su gospodina Iksa. Ubojstvo su izvršili ustaše koje je Luburić poslao iz Jasenovca. Oni su prespavali u Zapovjedništvu, noću su provalili u njegovu sobu i izboli ga noževima. Netko mi je rekao da se borio (sudeći po neredu u kojem je soba nađena), i da je samo zapovjedništvo bilo zatečeno.

            Poslije stanovitog vremena (koje mi nije moguće ni približno odrediti) ubili su i Marinu. Pričalo se da je to učinio Ante Vrban. Bilo je to u prvoj polovini 1944., možda baš polovinom. Svakako prije nego što su, nas komuniste, premjestili u Kulu; odakle su nas 11. studenog 1944. otpremili u Lepoglavu, gdje smo ostali do 16. i 17. travnja 1945., kad su nas vlakom, u dvije kompozicije, vratili natrag na likvidaciju u Jasenovac. (Probili smo zid našeg vagona i pobjegli između Popovače i Kutine. Od oko 1500 lepoglavskih zatočenika spasilo se jedva pedesetak.)

            Slučaj Vlade Singera utonuo je u moj zaborav, u teške dane koje je trebalo zaboraviti; kao i sjećanje na Marinu, njene akcije u vezi sa Singerom, njen bakteriološki rat, koji nismo bili u stanju ostvariti. O njoj nisam pričao ni drugu Pavlu Gregoriću, prvo zato što me nije o tome nikad pitao, zatim što je cijela logorska epizoda u našem poratnom životu, začudo, postala nevažna. Nitko me nikad nije pitao ni za rad partijske organizacije u Gradiški, kao ni u Lepoglavi, a pogotovo ne o vratolomnom bijegu iz transporta smrti, kojega smo, nas nekolicina komunista, organizirali i izveli. Samo, gledajući danas retrospektivno, može se, možda, po nekim indicijama, zaključiti da ni logorska organizacija, ni svi skupa, nismo bili dovoljno spremni. Nedostojalao je u logoru nekoliko pravih partizana, vještih oružju i borbi, a nedostajalo je i oružje. Onih nekoliko bombi i (mislim) revolvera, za koje sam znao da ih organizacija ima i čuva, mogli su biti efikasni – samo u dobrim rukama i za udar dobro pripremljen..."

            Kako bi se još malo pojasnila Gamulinova sjećanja, treba ponešto reći i o ustaši Singeru, te komunistu Gregoriću. Vladimir Singer rodio se u Virovitici 21. listopada 1908. godine. Tijekom svojih zagrebačkih studentskih dana postao je središnja osoba kako tajnih nacionalnih, opozicijskih okupljanja, tako i javnih - preko društva Kvaternik. Organizirao je demonstracije protiv diktature kralja Aleksandra u ožujku 1932. godine. U ožujku 1933. pokrenuo je Našu grudu, glasilo mladih hrvatskih nacionalista, no poslije samo dva broja morao je emigrirati u Austriju.

U Beču je uhapšen na zahtjev jugoslavenskih vlasti, jer ga se dovodilo u vezu s planiranim atentatom Petra Oreba na kralja Aleksandra, u prosincu 1933. godine. Poslije šest mjeseci pušten je iz zatvora i prelazi Italiju, gdje je Mussolini otvoreno podržavao ustaše. Nakon što je Veličko Georgijev-Kerin, Makedonac blizak ustašama, 9. listopada 1934. u Marseilleu ubio kralja Aleksandra, jugoslavenska vlada zatražila je neodgodivo raspuštanje ustaških logora u Bovegnu i Bresci. Benito Mussolini potom je organizirao da se sve ustaše, pa i Singer, interniraju na Liparima, otočnoj skupini sjeverno od Sicilije.

Tijekom talijanskih dana Vladimir Singer jedini je među ustašama kritizirao način života Ante Pavelića, ali mu je bio posve odan. U Zagreb se vratio u travnju 1941., da bi u svibnju preuzeo vođenje Osobnog odjela Glavnog ustaškog stana (GUS), dok je Vjekoslav Maks Luburić istovremeno bio u Gospodarskom uredu vojnog zapovjedništva GUS-a. Osnivanjem Ustaške nadzorne službe (UNS), sredinom lipnja, Singer je preuzeo obavještajnu službu koja se nazivala Ured II. U srpnju je Ured III. (Ustaške obrane, ali i organizacije koncentracijskih logora), preuzeo Luburić i ubrzo je došlo do otvorenih sukoba dvojice posve oprečnih karaktera.                                                                          

Nakon što su komunisti 14. rujna 1941. izveli diverziju na glavnoj zagrebačkoj pošti, Singer je osumnjičen zbog navodnih intervencija za neke sudionike diverzije, te završava u tek uspostavljenom logoru Jasenovac. Tijekom zime 1941.-1942. u tom logoru najviše vremena provodio je s Vladkom Mačekom, vođom Hrvatske seljačke stranke i nesuđenim poglavnikom NDH.

            Prebačen je potom u logor Stara Gradiška, gdje zbunjuje Grgu Gamulina i ostale zatvorenike svojim prisustvom i svojim položajem. Likvidiran je u listopadu 1943., u trideset i petoj godini, zbog starog neprijateljstva Vjekoslava Maksa Luburića.                         

Pavle Gregorić rodio se u Zlataru 1892. godine. Medicinu je započeo studirati u Grazu. Kao austrougarski dočasnik 1915. zarobljen je na ruskom bojištu, da bi se 1919. povezao s boljševicima. U Hrvatsku se vratio 1921. i dovršio je studij medicine u Zagrebu 1924. godine. U Kraljevini Jugoslaviji osuđen je, kao komunist, 1932. na dvije, a 1934. na još dvije godine robije. Godine 1937. jedan je od osnivača Komunističke stranke Hrvatske i član njezinog Centralnog komiteta. Ponovno je uhićen 1939. i zatvoren u Lepoglavi do 1940. godine. Potom je organizator partizanskog pokreta u Moslavini i Slavoniji.

Njegova supruga Marina, koja je radila u Higijenskom zavodu NDH-a u Zagrebu, bila je veza između utjecajnog Mladena Lorkovića - prvo državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova, a potom i ministra unutranjih poslova NDH-a - i partizana. Ustaše su optuživale Lorkovića, da je neko vrijeme u svom stanu skrivao Marinu Gregorić, a partizani je nisu željeli izvući iz logora Stara Gradiška upravo zbog nejasnog odnosa s Lorkovićem, koji je bio poznati ženskaroš.

Pavle Gregorić jedan je od osnivača i tajnik ZAVNOH-a, te je blisko surađivao s Andrijom Hebrangom. Iz Topuskog pisao je, pak, 1944. godine Miroslavu Krležu, nekadašnjem školskom kolegi, pozivajući ga da se priključi partizanima. Pismo nije polučilo nikakve rezultate.

Godine 1945. postao je ministar za Hrvatsku u vladi FNR Jugoslavije, gdje je, bezuspješno, nastojao zaštiti hrvatske interese tijekom unutarnjih razgraničenja. Potom je bio i savezni ministar za narodno zdravlje (1948.-1953.), veleposlanik u Italiji (1953.-1955.), te potpredsjednik Narodne skupštine Jugoslavije (1958.-1970.). Umro je u Zagrebu 1989. godine.

Iz svega ovog vidimo da ništa nije crno-bijelo, čak ni crveno-crno, osim u srpskim mitovima i legendama...

                                                                                 

I.K.

 

Vezani članci:

-Srpska kultura laži (III.)

Share
0