Komunistički antifašizam isti je kao i fašistički antikomunizam

Pod krinkom antifašizma obnavlja se Komunistička partija Hrvatske; u zemlji članici EU i NATO-a restaurira se najcrniji boljševizam?!

Uz pomoć starih članova Partije, negdašnjih „sindikalnih aktivista“, komitetskih „aparačika“, pripadajućih omladinaca i orjunaša opet kao i 1944. četništvo na mjesto rašivenih kokardi prišivaju petokrake. Na djelu je još jedan nasrtaj na suverenu državu Hrvatsku i pokušaj da se obnovi Socijalistička republika Hrvatska u sastavu nekakvog „zapadnog Balkana“. Pretpostavljam da se tzv. Antifašistička liga iz Stare zagrebačke gradske vjećnice sprema i za svečani mimohod povodom velikog ovogodišnjeg jubileja: 70 godina pobjede nad fašizmom, a kako bi dobila povijesne zasluge i politički legitimitet. Ipak ne, neće biti pozvani među istinske antifašiste, neće ih biti na ovogodišnjoj paradi, mogu se samo priključiti (Ras)putinovim fašističkim falangama s petokrakom na čelu, tamo zapravo i pripadaju.

Ni Tito ni članovi KPJ se nisu iskrcali u Anciju (Anzio) i Normandiji, nisu pogibali na Antlantiku u konvojima, na tihooceanskim otocima i Filipinima u sukobu s japanskim nacifašistima, i u Drugom svjetskom ratu nisu se borili za slobodan i demokratski svijet – nego su u zatišiju velikih bitaka grabili teritorije i 1945. počeli s izgradnjom demonske komunističke diktature.

Boljševizam (i sve njegove izvedenice) ne uključuje nikakav antifašizam, jer boljševizam i nacifašizam su rođena braća, politički blizanci. Uostalom nisu li ta dva dopelgangera sklapali i neke paktove (Ribentrop – Molotov, potpisan 23. kolovoza 1939.), obilno surađivali i pomagali jedan drugome; ljubili se i pomagali po predratnim kaznionicama (ustaše i komunisti)? Da spomenuti pakt nije razvrgnut napadom Njemačke na SSSR (22.lipnja 1941), Staljin, Hitler i Tito, svi bi oni bili na istoj strani bezbožnih tiranija suprostavljeni demokratskom slobodnom svijetu. I ostalo je do danas: komunizam i nacifašizam neprestano su u sukobu s demokratskim svijetom judeokršćanske civilizacije; oni su ostali trajno na mračnoj strani u mržnji sa svima koji ne dijele njihov zločinački svjetonazor. Ni staljiniste ni titoiste, sve te lažne antifašiste, Slobodni svijet nije nikad prihvatio; nacifašizam i komunizam su u svojoj doktrini i praksi neprijatelji ljudi i civilizacije.

Zoran Pusić, Teršelićka, Josipović i njihovi trabanti poput Slavka Goldštajna i Žarka Puhovskog upravo su to: zagovornici i zadojenci ideologije jednoumlja. Nisu to nikakvi antifašisti nego sljedbenici neljudskih jednopartijskih režima. Jednostavno komunisti, pripadnici jedne zločinačke organizacije, isto kao i nacisti i fašisti... za EU i građanski svjetonazor oni su svi isti... pripadnici zločinačkog jednoumlja. To su u suvremenoj Europi politički neprihvatljive političke opcije. Komunistički antifašizam isti je kao i fašistički antikomunizam, jedna te ista obiteljska svađa nerazdvojnih zloduha željnih sebe samih.

Tito je bio i antifašist, ali tek nakon što je Hitler napao SSSR, do tada je podržavao i pomagao nacional-socijalizam; Tito je bio i antistaljinist, ali tek kad ga je 1948. Staljin izbacio iz kruga svojih poslušnika; Tito je bio i protiv Saveznika 1953., za vrijeme tršćanske krize; Tito je bio i antisrbin kad je 1966. smijenio Aleksandra Rankovića; Tito je bio i antihrvat (neprestano i sve vrijeme) kad je 1972. počistio hrvatske proljećare... Tito se najviše volio pogostiti vlastitim mesom: Hrvatima na Križnome putu, u Teznu, Kočevskom Rogu, Hudoj jami, Daksi, Širokom... i svojom ideološkom braćom na Golom otoku, a pojedinačne „zakuske“ svodile su se na likvidacije najbližih suradnika.

Čuvenu rečenicu „Hrvatski su vojnici morali umrijeti, da uzmogne živjeti Jugoslavija“ nije izrekao Vladimir Dedijer ni Milovan Đilas, nitko osobno, tu je misao izrekla istina. Sve u svemu oko 600 tisuća ljudi do 1956. kako bi učvrstio svoju vlast. Tito je bio „anti“ prema svima koji su ugrožavali njegov autoritet, dirali u njegovu strahovladu, a svoju Jugoslaviju napravio je s rokom trajanja vlastita života. Tito je bio sve što je trebalo biti ne bi li ostao svjetski prevarant i doživotni maršal zločinačkog sustava. A onaj toliko spominjani Titin sprovod u Beogradu, kome je nazočilo skoro dvije stotine državnika i političara iz inozemstva, nije ništa drugo nego osobna provjera: svi su se oni htjeli uvjeriti je li nakupac oružjem i pokrovitelj svjetskog terorizma doista mrtav i pokopan. Nije, u lijesu je bilo samo 80 kg. pijeska, a kadaver je jednostavno spaljen na VMA u Beogradu.

Za pusiće, jospioviće i tršelićke vraćanje Titine biste, Jovankinih krpetina i Titina srebrnog bešteka siguran je znak fašizacije Hrvatske i poziv na crveni alarm. Kad bi se bista Anta Pavelića postavila u predsjednički ured, to bi bio znak da Hrvatska kreće u lošem pravcu – međutim takva opcija nije nikad nikome pala na pamet. A što se tiče Titinih narcisoidnih portreta u kamenu, ulju i bronci, to je trebalo već davno prije iseliti. Rijeka Sava je usprkos kletvi potekla uzvodno i otplavila Titinu bistu, njegove portrete u ulju i ostale drangulije. Vilu zagorje treba čim prije napustiti, nema tog tamjana koji taj prostor može okaditi.

Zar se u Rimu dogodio politički skandal kad je iz Kvirinalske palače (rezidencije predsjednika Italije) maknuta Musolinijeva bista ili je možda li Adenauer u svom uredu držao Hitlerovu bistu, nekakav portret!?

Zamislimo prošlotjedni posjet naše predsjednice njemačkom Predsjedniku, Joachimu Gaucku i negdje u njegovoj rezidenciji Belvedere stoji Honeckerova bista, portret?! Da, upravo tako, nezamislivo i nemoguće. Što se ti novopečenii glasnogovornici demokracije, kojima životopis započinje tek 1991, nisu raspisali upravo o vili Zagorje, zgrozili nad onim srebrnim priborom za jelo s ugraviranim Titinim inicijalima, zamislili nad ambicijom jednog bravara da izigrava faraona ogledavajući se u mnoštvu svojih portreta? Zoran Pusić grli bistu druga Tita i govori o ljudskim pravima? Zar je pod Titom itko mogao javno i uz pomoć proračunskog novca osnovati, na primjer, Ligu antikomunizma, dati izjavu za medije? To je nezamislivo jer se i mašta proganjala, sve je bilo nezamislivo tiranski.

Zoran Pusić na fotografiji s Titinom bistom grli tiranina visoko plasiranog na rang listi svjetskih zločinaca i masovnih ubojica. Solidno 13. mjesto na tom popisu moralno obavezuje RH da sa svih mjesta skine sve što podsjeća na demonsku svemoć diktatora. I tu listu nisu radile nikakve ustaše ili nacifašisti nego britanski povjesničari i novinari. Nacifašizam i komunizam su jedna te ista teška dijagnoza, to je činjenica i polazište hrvatskog pomirenja, ako ikad do njega dođe: nema reformiranog nacifašizma, ne postoji reformirani komunizam, samo jedna te ista izdaja vlastite savjesti u dvije boje, crnoj i crvenoj.

Takozvana Antifašistička liga zapravo želi dovršiti lustraciju nad Hrvatima, za sve njih Hrvati su jednoznačno ustaše i Bleiburg je ta njihova famozna revolucija koja teče i obnavlja se hrvatskom krvlju. Upravo se pod Račanovom vladom i Mesićevim predsjednikovanjem počelo s lustracijom pobjedničke vojske Domovinskog rata, potom je sljedio isti postupak za sigurnosne službe, MUP, ministarstava, državne uprave, pravosuđa... i nastavilo s kiretažom svega što je disalo domoljubno hrvatski. Sada tzv. liga, okupljena pod krivotvorenim antifašizmom hoće dovršiti sve ono što SDPartijska vlada na odlasku još nije uništila.

Opasnost za Europu ne predstavlja nacifašizam, on je 1945. vojno pobjeđen; opasnost je nikad (vojno) poražen boljševizam i njegovi derivati: perfidna komunistička mimikrija i njihov dogovor sa svakim tko ruši  njihov sustav vrijednosti. Na primjer ovo militantno ljevičarenje u Grčkoj, velika i već viđena predstava salonske ljevice samo s jednom namjerom: da se uopće nikome ne vrate dugovi (to je nacionalizacija) i još nastavi s uhodanim lumperajem tuđim novcima. To je pak opako ruganje.

L. C.