Papa Franjo za manje od mjesec dana dolazi u posjet Bosni i Hercegovini, točnije stiže u Sarajevo. Iako su se na njegov račun mogle čuti kritike kako Pape redovno zaobilaze žarište katoliciteta u BiH, Herceg – Bosnu, možda je ipak dobro da Papa kao vrhovni vjerski autoritet dođe upravo u Sarajevo. Zašto? Pa zato što je u aktualnoj političkoj situaciji upravo Sarajevo, i kao grad i kao političko središte nužno u razumijevanju prema odnosu profašističkih unitarnih krugova  prema tamošnjim Hrvatima.

Upravo ova struja, ali pod krinkom termina „javnih osoba“ uputila je papi Franji otvoreno pismo u kojem ga želi upoznati sa svojom verzijom priče o multietničkoj BiH. Nakon poznatog socijalističkog demagoškog pozdravljanja (da ne kažemo preseravanja), ovi lijevi unitaristi i veliki Bošnjaci (pojam izmišljene nacije) odmah u startu svetog oca napadaju najjačim oružjem. Diframiranjem Katoličke crkve u BiH.

Iako je Katolička crkva glavni organizator papina pohoda, ovim jugobošnjacima to nije nikako po volji pa svetog oca informiraju kako je Katolička tiskovna agencija u svom priopćenju navela kako će „Njegova Svetost također doći u državu obilježenu velikim etničkim i religijskim razlikama, koje su bile ključan faktor u nedavnom ratu." Unitaristima se takva rečenica ne sviđa.

Kolega Željko Primorac dobro primjećuje kako „dijelu anacionanog, ustvari ostacima jugoslavenskog, a danas bošnjačkog unitarnog političkog korpusa i koncepta, isticanje nacionalnih i religijskih posebnosti posebno u višenacionalnoj državi kakva je BiH bode oči, ustvari, dovodi u pitanje njihov koncept unitarne Bosne i Hercegovine.“ Pa nastavlja Primorac kako se to ima ostvariti poglavito prema Hrvatima, kao najmalobrojnijem narodu.

Papa je vrhovni poglavar katoličke crkve i kao takav dolazi u posjet Bosni i Hercegovini. Ali to nije samo državnički posjet, već i posjet „stadu malom“ što Hrvati u BiH danas svakako jesu. Od prijeratnih stanovnika BiH, Hrvati su najviše desetkovani, u "multietničkom" Sarajevu danas ih je svega 2%, ruše se i uništavaju katoličke bogomolje, napadaju se katolički svećenici, ubijaju se hrvatski povratnici i to se sve odvija na prostorima pod većinskim muslimanskim utjecajem. U Srednjoj Bosni, osim u manjim enklavama, Hrvata gotovo da ni nema, nekadašnja velika brojem Vrhbosanska nadbiskupija nema više ni stada ni pastira, ono što nije otjerano (etnički očišćeno), to je pobijeno. Kad je u pitanju Srednja Bosna onda je vrlo teško ne spomenuti ulogu Daria Kordića, kojega spominje i ova unitaristička skupina.

Dario Kordić vjerojatno je najosporavanija osoba u BiH. Kao političar, Kordić se političkim sredstvima borio u jeku bošnjačko – hrvatskog rata kako bi Hrvate sačuvao na prostoru srednje Bosne. Nije u tome u potpunosti uspio, ali dobrim dijelom je. Zato mu je i suđeno. Krivokletničkim svjedočenjem ovaj nevin čovjek osuđen je za višegodišnju robiju iako mu na sudu, osim krivokletničkog iskaza pokajnika koji je potom raskrinkan, nije dokazano ništa. Ne dvojim uopće da od strane pojedinaca s hrvatske strane nisu počinjeni neki ratni zločini, ali čudi me izbjegavanje činjenica pisaca ovog komunističkog pamfleta. Trebali su papu upoznati kako je Dario Kordić jedan od najzaslužnijih što se mudžahedinske horde zla (znakovito je da se tako zove navijačka skupina jednog muslimanskog nogometnog kluba) nisu uspjele protjerati Hrvate iz srednje Bosne i spustiti se dolinom Neretve do Jadrana, čime bi zapravo odradili posao za Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Žao mi je što potpisnici ovog neistinitog pisma nisu naveli monstruozne zločine počinjene od muslimanskih fanatika koji su franjevce razapinjali po križevima (o čemu postoje svjedočanstva). General Slobodan Praljak, kojemu se u Hagu, zajedno s ostalom petoricom hercegbosanskih uznika, sudi za navodni udruženi zločinački poduhvat na čelu s Franjom Tuđmanom, vrlo je bistro (kakav je i sam) dokazao da je sukob u srednjoj Bosni bio ciljan od muslimanskog vodstva jer je prostor srednje Bosne postao pretijesan za rijeku muslimanskih izbjeglica koji su u bijeg natjerani djelovanjem bosanskih Srba. Širenjem prostora unitarne muslimanske državice i različita gledišta na buduće uređenje te države vodili su u neminovni sukob s Hrvatima. Tako je i bilo!

No da se vratimo na pismo. Potpisnici tih lažljivih redaka Kordića nazivaju ratnim zločincem, a papi Franji nastoje ogaditi čak i najviše predstavnike katoličke Crkve poput sisačkog biskupa Vlade Košića ili provincijala hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenka Šteku. Za „magnum crimen“ uzima im se topli ljudski doček nevino osuđenog čovjeka. Čak i da Kordić jeste ratni zločinac (a nije), nije li biblijski i evanđeoski prigrliti svakog čovjeka, pa čak i onog koji se nalazi s onu stranu zakona? Nije li papa Franjo u svom pontifikatu pokazao kako će se brinuti o svim rubnim dijelovima društva, uključujući i zatvorenicima koje je više puta posjetio, a na Veliki četvrtak im simbolični oprao noge, kao izraz vlastite poniznosti?

Unitarističko – titoistički potpisnici sprdaju se s Kordićevim obraćenjem. Legitimno, ali vrlo prozirno. Jer da paraziti razumiju Sveto Pismo, znali bi da je apostol Pavao bio najžešći protivnik i progonitelj kršćana. Posredstvom i voljom Božjom Savao se obratio i postao neustrašivi Kristov apostol. Ne želim poistovjetiti Kordića s apostolom Pavlom, ali dopuštam da veliki Bog svojom ljubavlju okupira srca milijuna ljudi, pa zašto onda ne bi i Kordićevo?

Perfidno ovi lijevi intelektualci potom u pismu naglašavaju kako Katolička crkva u BiH nije jedina koja podržava ratne zločince, rade to i SPC i muslimanska zajednica, ali upravo isključivo naglašavajući primjer Kordića, oni ustvari svoju oštricu usmjeravaju jedino prema Katoličkoj crkvi u BiH. Pri tom zaboravljaju da su i kardinal Puljić i biskup Komarica (prvi se nakon konzistorija nakon imenovanja  kardinalom 1994. u opkoljeno Sarajevo vratio kao "lopov u mraku", a drugi je pola rata proveo u kućnom pritvorom u Banja Luci) nisu nikad uputili niti jednu riječ koja bi opravdala rat i nedaće koje on sam po sebi donosi.

Na koncu, probošnjačke unitarističke snage danas žele Hrvatima uskratiti svaki vid normalnog života. Paradoks je da su Hrvati danas sigurniji u Republici Srpskoj nego u dijelovima unitarističke bošnjačke Federacije. Potpisnici pisma najradije bi da se svi oni počnu nazivati Bošnjacima katoličke vjere, što je istoznačnica Garašaninovoj pogubnoj maksimi o "Srbima triju vera".

Hrvati su najstariji stanovnici Bosne i Hercegovine i kao takvi su najviše sudjelovali u kreiranju njezinog identiteta. To im ne daje za pravo da u BiH budu u dominantnoj poziciji, ali bi im svakako trebalo omogućiti da u svojoj zemlji budu tretirani s poštovanjem i da imaju barem jednaka prava kao ostala dva naroda.

Ovakva montirana pisma i izrečeni stavovi su pokazatelj zašto papa treba doći u Sarajevo. Da se uvjeri kako u BiH postoje snage koje bi Hrvate katolike htjeli osloboditi i identiteta i života u BiH. Papa dolazi u BiH prvenstveno kao prijatelj obespravljenih, a najobespravljeniji svijet u BiH su nedvojbeno katolički Hrvati. Stoga poruka „Mir vama“, ista poruka kojom je Uskrsli pozdravio svoje prestravljene učenike, ima za cilj Hrvate učiniti građanima, ne drugog reda, već dostojne života u njihovoj domovini. A s druge strane, otupiti oštricu bošnjačkog nacionalizma usmjerenog uvijek i jedino ka Hrvatima. Republiku Srpsku su ionako prežalili pa izgubljeno pokušavaju nadoknaditi na drugoj strani. Ali da je bilo po htjenjima Hrvata i Hrvatske vojske, i Banja Luka bi šaptom pala.

 

Tomislav Stipić

Share
0