Način na koji su mediji 'posredovali' audio snimku i transkripte razgovora slovenskog člana Arbitražnog suda Sekoleca i slovenske zastupnice pred sudom Simone Drenik i na kakve su odluke nakon toga navođeni hrvatski dužnosnici u vlasti i u oporbi, upućuje na zaključak da je riječ o dobro obavljenom obavještajnom poslu nakon kojega je donesena politička odluka kakva se i morala donijeti: Hrvatska će izići iz Arbitražnog sporazuma.

Dobro upravljanje informacijom od strateške važnosti dalo je prednost politici; dogodilo se da nakon višegodišnjeg defanzivnog pristupa pitanju razgraničenja hrvatska diplomacija napokon zauzme aktivan stav, uzmakne svim varkama i pritiscima te zaštiti svoj nacionalni interes pred Međunarodnim sudom za pravo mora.

No, povijest ovog slučaja ujedno je i primjer funkcioniranja vlasti na predsjedničkoj, premijerskoj i regionalnoj razini. U njoj su važnu ulogu imali Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivan Jakovčić i Jadranka Kosor. 'Kada uđemo u Europsku uniju granice neće biti važne', govorio je sveprisutni apologet regiona Stjepan Mesić; Račan je pak s Drnovšekom 2001. g. potpisao za Hrvatsku štetan sporazum o razgraničenju na moru, koji na sreću nije ratificiran; Ivan Jakovčić je svojedobno zagovarao da se Slovencima 'popusti i da im se da više zaljeva kako bi se izbjegla arbitraža', a Jadranka Kosor ni 'u snu nije mogla zamisliti' da bi se brojni susreti s Pahorom, pregovaranje i na kraju potpisivanje Arbitražnog sporazuma 2009. g. mogli okončati ovakvim skandalom. Za razliku od nje, svaki je ribar u Savudrijskoj vali slutio ili znao da je hrvatska diplomacija u samome početku zauzela gubitnički stav i da bi na lak način mogla izgubiti dio svog teritorija.

Kako se slovenska strana postavljala u svezi razgraničenja? 1993. Slovenski parlament prihvaćajući Memorandum o Piranskom zaljevu svojata hrvatsko more, dvije godine kasnije (1995.) u izjavi Ujedinjenim narodima Slovenija izvještava da se smatra geografski prikraćenom državom jer nema dodir s otvorenim morem, a 2005., kao odgovor na hrvatski ZERP, slovenski parlament proglašava slovensku ekološku zonu i epikontinentalni pojas koji se ima prostirati hrvatskim teritorijalnim vodama i na području hrvatskog ZERP-a. Konačno, u prosincu 2008. u statusu članice EU Slovenija blokira 11 pregovaračkih poglavlja pregovora oko ulaska Hrvatske u EU.

Kroz ovaj primjer nemuštosti hrvatske diplomacije i kroz mnoga druga pitanja vezana za očuvanje nacionalnih interesa dade se zaključiti da među hrvatskim političarima nakon Tuđmana i nema državnika. Slučaj s arbitražom je primjer kakvih unatrag petnaestak godina ima podosta koji pokazuje da jedan uzmak pred ucjenom ili odricanje od svojih interesa može uzrokovati trajnu (nepopravljivu) štetu na svim područjima.

Drugi aktualan primjer koji pokazuje kako u Hrvatskoj nema političara od formata a u Mađarskoj ga u osobi premjera Orbana ima, jest problem izbjeglica s područja ugroženih ratom. To je problem u začetku, u nastajanju, isključivo je europski (što znači da je i hrvatski), problem koji nije od jučer, kojega Vlada i Sabor ne znaju prepoznati, kojega ne znaju dimenzionirati na duži rok jer ga gledaju kroz briselske izbjegličke kvote, administrativnu recepturu i svoj četverogodišnji mandat.

Bilo je jasno da je s Arapskim proljećem i sve lošijim gospodarskim prilikama u domovini aktiviran migracijski proces, da su uspostavljene intereuropske i trans-kontinentalne izbjegličke rute. Međutim one rute od Sirije do mađarsko-srpske granice svjedoče da je blisko-istočni ratni potres kojega je prouzročio ISIL puno razorniji, da se žarište tog potresa iz tjedna u tjedan premješta i da će to područje u strahu još dugo podrhtavati i neće se smiriti. Nema sumnje da je krajnji cilj arapskih izbjeglica europsko gospodarsko središte - Njemačka. Do neke mjere će ta zemlja apsorbirati izbjeglički val, ali neće dozvoliti da tuđe nevolje postane i njezine. Nije li Angela Merkel prije koju godinu rekla da je 'multikulturalizam u Njemačkoj u potpunosti propao'?  

U kontekstu tragičnih posljedica Arapskog proljeća i 'fenomena ISILA' koje bi se mogle odraziti kao problemi multikulturalizama, neće se primarno pojavljivati kao hrvatski sigurnosni problem, iako ni to ne treba isključiti. Vjerojatnije je da će se pojaviti u obliku problema azilanata, 'nepoštivanja ljudskih prava' i to kratkoročno, a u obliku negativnih demografskih kretanja dugoročno. Iako vodeći hrvatski demografi (Wertheimer-Baletić, Akrap, Šterc) nekoliko godina unatrag i u slučaju najnovijih demografskih kretanja upozoravaju na krajnje zabrinjavajuće trendove, ni jedna vlast nakon 2000. g. ne čini da se u svome mandatu suoči s tom činjenicom.

Analizira li se problem multikulturalizma, odnosno etničkih i religijskih prava u Hrvatskoj unatrag pet i više godina, onda se čini apsurdnim jedan podatak kojega u svom izvješću bilježi i State Department. U izvješćima za 2011. i 2012. između ostalih spominje se slučaj osporavanja dozvole gradnje islamskog centra u Umagu. (A neighboring private company challenged the permit through a complaint to the Ministry of Environment Protection, Zoning and Construction, claiming that the community center’s variances posed a harmful effect.). Može li se uopće govoriti o problemu ljudskih prava ako neka privatna firma žalbom osporava utemeljenost izdavanja građevinske dozvole za izgradnju nekog vjerskog objekta? Primjer je apsurdan ali i ilustrativan.

Puno više od ovoga podatka iz izvješća State Departmenta otkriva poveznica na vijest s mrežnih stranica Islamske zajednice u Hrvatskoj da je '9. veljače 2014, g. muftija dr. Azis Hasanović posjetio Medžlis Islamske zajednice u Umagu' kako bi izrazio potporu izgradnji islamskog centra ističući važnost da se 'zgrada vakufa gradi na dobrobit svakog od nas, a posebice generacija koje dolaze poslije'. Za boravka u Umagu, tako stoji u poveznici, Muftiju i delegaciju MIZ Umag primio je i gradonačelnik Vili Bassenese sa svojim suradnicima. Muftija je srdačno zahvalio gradonačelniku na pomoći pri ishodu potrebne dokumentacije ističući njegovu dosljednost u obećanju iz prijašnjeg susreta.

O kakvoj se pomoći radi? Je li u pitanju isti obrazac pomoći prema kojemu je Slavko Linić po hitnom postupku ishodio dokumentaciju za gradnju džamije u Rijeci, za gradnju benzinske postaje riječkog tajkuna Joze Kalema i za gradnju priključne ceste prema crpki - na korist Kalemu - ali mimo svake prometne logike?

Spomenuti susret gradonačelnika Umaga i muftije Hasanovića ima uz protokolarni i širi politički kontekst: Uz već izgrađenu džamiju u Rijeci i najavu da će se u Puli na Valmadama graditi džamija s minaretom i islamski centar u Umagu, jasno je da muslimanske političke i vjerske vođe u Hrvatskoj i izvan nje imaju plan omeđiti Zemlju-Istru kao životni prostor u kojemu će na optimalan način svoj vjerski i kulturni identitet živjeti - kako kaže muftija - 'generacije koje dolaze poslije'.

Aktualnost primjera obnašanja vlasti na lokalnoj razini (slučaj gradonačelnika Umaga) osnažuju naznake da bi se parlamentarni izbori mogli dogoditi za najesen. Jedna takva naznaka je i nedavna Josipovićeva izjava u kojoj deklarira svoje očekivanje i poziv na koaliciju stranke koju predvodi i IDS-a.

No, pravo je pitanje u ovom prikazu funkcioniranja vlasti na lokalnoj razini tko je gradonačelnik grada s 14 000 stanovnika koji je ishodio dokumentaciju za gradnju vakufa u Umagu izvršavajući obećanje muftiji Hasanoviću iz prijašnjih susreta?

Politička kronologija umaškog gradonačelnika Vilija Bassonesea sažeta u nekoliko osnovnih naznaka:

U svibnju 2000. godine formira svoju Neovisnu listu koja na izborima 2005. g. osvaja 4 od 19 mogućih vijećnička mandata, a u listopadu 2008. postaje predsjednik Gradskog vijeća i presuđuje u izboru IDS-ovca Marinka Blaževića za gradonačelnika Umaga i predsjednika Gradskog poglavarstva. Prethodno je kroz političke spletke sudjelovao u smjenjivanje uglednog člana SDP-a Marjana Učkara s čelne pozicije Gradskog vijeća.

Na izborima 2009. godine biva izabran za gradonačelnika. U ožujku 2012. Bassanese i devet članova s njegove liste prelaze u SDP, a ubrzo potom izabran je za vršitelja dužnosti predsjednika Županijske organizacije SDP Istarske županije.

Brojni prigovori na loš, pače nedopustiv način upravljanja gradom ili su prešućeni, ili su bez suvislog obrazloženja odbačeni.

Jedan od prigovora je bio da je u posljednje tri godine Hrvatskom rukometnom savezu iz proračuna dodijelio 700 tisuća kuna kupujući na taj način članstvo u Upravnom odboru Hrvatskog rukometnog saveza.

Na nedopustiv način upravljanja gradom upozorili su vijećnik Danilo Latin i bivši dogradonačelnik Veljko Ivančić. Oni su u travnju 2013. godine upozoravali javnost na činjenicu da bi zbog neprofesionalnog i neodgovorno ponašanja gradonačelnika i gradskih službi grad Umag mogao ostati bez prava upisa vlasništva nad 215.000 četvornih metara turističkog zemljišta procijenjenog na 200-tinjak milijuna kuna.

Nije li napokon vrijeme da Državno odvjetništvo istraži i financijsku stranu ATP turnira zaštitnog znaka ovog istarskog grada? Poznato je naime da spomenuti teniski turnir s prestižnom licencom ima nagradni fond. Međutim događa se da mnogi financijski skrbnici turnira nađu sporedan put kako bi izbjegli porezni nadzor i tako izbjegli plaćanje poreza. U konkretnom slučaju poznato je da su Podravka, zatim Turistička zajednica kao i niz firmi financijski skrbnici turnira, ali u transakciji posreduje grad koji novac prosljeđuje centrali ATP-a. Poreznoj su službi svi relevantni podaci o utaji poreza poznati, ali epiloga kaznenoj prijavi nema.

Samo ovaj spomenuti razlog je dovoljan da glavni državni odvjetnik Cvitan konačno na praktičan način dokaže da njegova često citirana opaska o 'lokalnim šerifima' ima opravdanja.

I bez ovih činjenica i sumnji, zbog načina na koji se riješio nepodobnih a okružio poslušnicima o gradonačelniku Umaga se može govoriti kao o lokalnom šerifu. Inače, do dolaska Bassanesea na vlast 2009. godine u gradskoj upravi bilo je 45 zaposlenih, a danas ih je 92.

No nastavak ove priče o osvajanju vlasti proteže se i na trgovačka društva kojih je grad osnivač. Tako npr. na stranicama Komunela d.o.o. piše da je u 2012. godini bilo 5 zaposlenih, a danas ih je 37. I nije problem u broju zaposlenih nego u činjenici da su većina njih prijatelji prijatelja, supruge i djeca članova gradskog vijeća. U klub lojalnih vijećnika treba pribrojiti i Mersadu Borić uglednu članicu islamske zajednice čija je misija uz Hasana Ćatića osigurati glasove islamske zajednice aktualnom gradonačelniku Umaga.

(U spomenutom Komunelu gradonačelnik Bassenese je zaposlio Tanju Vukšić suprugu predsjednika Gradskog vijeća Grada Umaga Milana Vukšića i to na poslove savjetnice za hortikulturu koje gospođa nikada nije radila. Zaposlio je Lauru Olujić kći članice Gradskog vijeća Danice Sardelić, a Upravnom vijeću Ustanove za upravljanje sportskim objektima i sportskim terenima naložio je da za kućnog majstora prime u radni odnos Davora Rašina, člana Gradskog vijeća, inače predsjednika stranke laburista Grada Umaga. Gradonačelnik je zaposlio i svog nećaka Sebastijana Davidovića, a u rujnu 2014. Davora Ravnića, predsjednik SDP-a općine Ližnjan. Ravnić s obzirom na struku nema pravo potpisa akata i putuje svaki dan na relaciji Ližnjan-Umag-Ližnjan (160 km) a grad mu plaća ENC prema odluci gradonačelnika, mimo Pravilnika koji vrijedi za ostale zaposlene. Može se postaviti piranje tko uopće kontrolira kilometražu koju sam gradonačelnik napravi? Zanimljivo, od 2011. godine Državna revizija nije bila u nadzoru u gradskim službama, a do tada svake godine jest. To i ne čudi zna li se da je u međuvremenu umaški gradonačelnik postao prvi čovjek SDP-a Istre i (uz Peđu Grbina) postaje osoba od najvećeg povjerenja u Istri. Nije li pravi razlog prelaska Bassenesea u SDP medijska zaštita i zaštita od Uskoka? Radi li Područni ured Državne revizije u Pazinu svoj posao s odgovornošću, ili su možda pojedinci u njoj dio koruptivnog problema o kojemu je riječ?

Da je Ivo Josipović dobro obavješteni izvor nema sumnje i da nismo u sezoni kiselih krastavaca najbolji je primjer aktualiziranje pitanja s kim će IDS u koaliciju. Logično bi bilo da to bude SDP čija se ponuda može smatrati gotovo nemoralnom. Međutim, Josipovićev poziv zbog načina na koji je upućen IDS-ovci trebaju shvatiti kao apel s elementima prijetnje.

Na predizbornu političku scenu između ostalih svoje su mjesto našli i lokalni šerifi o čijem će utjecaju ovisiti rezultati izbora. Pred glasače se postavlja samo jedno pitanje: koga izabrati? One koji štite nacionalne interese ili one koji obnašaju vlast zbog vlastitih interesa?

 

I.M.

Share
0