Nije nimalo politički domišljato mađarskoj vladi spočitavati „zaštitu“ predsjednika MOL-a Zoltana Hernadija od progona hrvatskog pravosuđa, jer se u Hrvatskoj istina o prodaji INA-e mađarskom MOL-u neprestano zamračuje.

Istinu o tome kada, kome i koliko svakako zna uprava MOL-a i kad dođe pravo vrijeme dokumenti/ugovori će biti objelodanjeni. MOL još ni izaleka nije progovorio što su zatekli (i koga s prstima umočenima u pekmez) u INA-i kad su ušli u tu nekad najveću hrvatsku tvrtku i što se sve od poslovanja od njih krilo. Nego Zoran Milanović je jednostavno očajan pa puca zadnje „ćorke“ i vrijeđa ne shvaćajući da je potrošeni klaun. On misli na taj način ustrašit Mađare i obezvrijediti ono što će uskoro biti obznanjeno. Nije put Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Mađarsku bio samo zbog migrantske krize.

I to je ono najzanimljivije: istina o INA-i, zapravo još neodgovorena pitanja čemu je i kome ta za ondašnje prilike gigantska naftna tvrtka u Jugoslaviji i Hrvatskoj služila i poslužila, još su zaključana partijskom „omertom“. INA nije nikad bila „društveno vlasništvo“ nego strogo kontrolirano državno vlasništvo poput Genexa, Inexa, Jugometala, JAT-a... kojim su osobe od najvećeg povjerenja komunističke nomenklature upravljale sebi na korist i po naputku beogradskih naredbodavaca, konkretno KOS-a. Tu se stvaralo i sklanjalo partijsko bogatstvo na tajnim računima u inozemnim bankama, kapital koje sada s pomoću YUTA-e, tj. njezinih pouzdanika (naslonjenih na KOS), ulazi u Hrvatsku i kupuje po Hrvatskoj sve što vrijedi. Danko Končar je, na primjer, jedan od takvih pouzdanika.

U INA-i je desetljećima, od njenog osnutka, sve to tako posloženo dok MOL nije postao strateški partner. Međutim s prodajom INA-e mađarskom MOL-u treba krenuti ispočetka – naime nije inine dionice MOL-u prodao Ivo Sanader, nego je to učinila Račanova vlada, i s 25% prodanih dionica MOL-u proglasila MOL strateškim partnerom. Dosta neobična odluka ako se zna da je u tom trenutku INA bila daleko veća kompanija od MOL-a. Proradila je neka zastarjela partijska logika: SDP-ova vlada je mislila da se ulaskom MOL-a stvari neće bitno promijeniti, nego će Mađari tolerirati stari modus operandi grabeži i punjenja partijskih „fondova“. Međutim MOL je shvatio da bez upravljačkih prava, oni s 25% dionica ne mogu stati na kraj uhodanoj sustavnoj pljački i kadriranju. Nitko ne brani Ivu Sanadera i prodaju upravljačkih prava pod još nerazjašnjenim okolnostima. Sanader je kao predsjednik Vlade i HDZ-a Hrvatskoj i svojoj stranci učinio ogromnu i nepopravljivu štetu, on može biti prezren, što ne znači da ne smije imati pravedno suđenje, a ne komunistički linč.

Operativno je prodaju INA-e vodio Radomir Čačić kao osoba od povjerenja HNS-a – ne smije se zaboraviti da je u tom trenutku na poziciji predsjednika uprave Tomislav Dragičević, zet Savke Dabčebić Kučar, te Slavko Linić, potpredsjednik Račanove vlade i predsjednik Nadzornog odbora INA-e. Političar poznat između ostalog i po tome da je u dva navrata u svom (službenom) CV-u napisao da mu je hobi kartanje?! Neobičan hobi za 'domaćega' Slavkića nagnječene muškosti koji je kao potpresjednik vlade kumovao mnogim nerazjašnjenim privatizacijama iza kojih se i danas vuku sudski repovi, dubioze i skandali. To je dokapitalizacija i saniranje dugova te prodaja Riječke banke; privatizacija Riječkih tržnica i gotovo svih riječkih hotela u korist svog partijskog druga Ive Franolića; zatvaranje i uništenje hotela Haludovo u Malinskoj; sanacija Viktora Lenca o državnom trošku i privatizacija istog u korist Damira Vrhovnika, Linićeva kuma; privatizacija DIOKI-ja Roberta Ježića (trenutno u bjegstvu) dok je Linić bio predsjednik Nadzornog odbora INA-e te pogodovanje istome Ježiću kako bi isti dobio prijevoz/distribuciju ininih derivata morem; pa pogodovanje prodaje dubrovačkog hotela Excelsior svom drugaru iz Londona Goranu Štroku; potom svaka moguća pomoć Jozi Kalemu u naftnom poslovanju, pa obilna pomoć u privatizaciji JPS-a svom prijatelju Antu Marasu s kojim ga vezuju tajni računi u tršćanskoj banci...

I taj se 'domaći' kartaš umjesto preferanca u „Bonaci“ zaigrao monopolya s INA-om. MOL je trebao biti blentavi partner dok se bezočna pljačka nastavlja? Zaigrali su se Linić i Čačić s krivim ljudima; MOL je odmah shvatio da INA i dalje služi kao kasica-prasica „starom kadru“, istoj svrsi pa zvali se oni dragičevići, špiljkovi, štrokovi, šternovi, petrovići, umičevići... Ljudima od posebnog povjerenja koji su imali privilegij posjedovanja rafinerijskog broja (Vanja Špiljak) i spekulativnog trgovanja u ime INA-e i za svoj račun. U tridesetak godina iz INA-a se uzelo toliko novaca da običan smrtnik ne umije napisati tu cifru. Prodaja Bijelih noći u Sibiru potpuno je zamračena, naročito kad je predsjednik Države postao Stjepan Mesić; tada je veći dio zamračenih poslova išao pod „visokim pokroviteljstvom“ njegova ureda na Pantovčaku. Radomir Čačić HNS-ovac, Stjepan Mesić, HNS-ovac, Tomislav Dragičević, HNS-ovac, njegova punica, počasna predsjednica HNS-a; korijeni moći HNS-a su u INA-i.

Kadrovska politika u INA-i od prvog je dana bila posve jasna: imperativno je da u krug privilegiranih i odabranih ne uđe uljez, nego provjerena i podobna osoba. O kadrovima i ljudima od povjerenja vodio je direktno KOS. Nije li Vanja Špiljak sam priznao da je bio suradnik KOS-a? Goran Štrok, na primjer, mogao se posvetiti automobilizmu, poslije hotelskom biznisu kad mu je otac, general Izidor Štrok, bio godinama načelnik službe nabave za cijelu JNA. Da se samo bavio nabavkom goriva i maziva za JNA, a sve je išlo preko njega. Kad je Pavao Gaži, ondašnji hrvatski sekretar unutarnjih poslova pokušao je samo proviriti u inino poslovanje i KOS ga je kao najjača sila preko noći smijenio. Stjepan Đureković je brzo shvatio kako stvari u INA-i funkcioniraju pa kad se završi suđenje u Münchenu mnoge će činjenice i ljudi izaći pred javnost. Upravo ono što je MOL shvatio kad je pokušao u INA-i promijeniti način poslovanja.

MOL je bio bespomoćan, INA-u je od 1964. vodio isti profil podobnih osoba, prepoznatljiva partijska nomenklatura pod neposrednom kontrolom KOS-a. Neki više, neki manje, ali svi oni s INA-om napravili milijunska bogatstva, onu prvu akumulaciju o kojoj nitko ne želi progovoriti. I svako od spomenutih i ne spomenutih imena ima svoju povijest bolesti inicijalnog milijuna i svoju cijenu: apsolutnu lojalnost, „omerta“ partijske nomenklature. Bilo im je sve dozvoljeno, samo ako partijsku kasu redovito pune i šute.

Dakle Zorane Milanoviću, MOL je Hrvatsku spasio neprestane pljačke uvijek te istih yutinih operativaca. Znam, nedostaje novaca za predizbornu kampanju i dobro bi došao samo jedan poziv u INA-u: halo Bing, jer tako se neprestano grabilo. Ali nema! Mađari ne daju i ne popuštaju. Imaju dobre argumente, sve crno na bijelom, i ne treba Milanović prozivati Hernadija, stiže predsjednik MOL-a s punim torbama relevantnih dokumenata, ali na neki drugi sud kome Milanovićev zdrug ne smije diktirati presudu.

Zanimljivo je kome su devedesetih godina INA-ine platforme bile godinama iznajmljene i po kojoj cijeni, gdje su se vršili remonti? Velik je to bio novac, ali o tome drugom zgodom.

 

L. C.

 

Vezani članici: