Roman Leljak, vodeći slovenski istraživač komunističkih zločina i predsjednik Društva „Huda jama“, gostujući u Bujici najavio je da iz tiska izlaze dvije njegove nove knjige „Sam protiv njih“ i „Propisi o metodama i sredstvima rada Udbe i KOS-a”, a za 25. listopada najavljena je velika zagrebačka premijera dokumentarca “Huda jama”.

-Knjiga “Propisi o metodama i sredstvima rada Udbe i KOS-a” nastala je mojim svjedočenjem u Muenchenu protiv udbaških ubojica Perkovića i Mustača o sredstvima koje je Udba upotrebljavala za sva ona zla, sve one likvidacije... Na više od tisuću stranica donio sam razna uputstva o tajnim prisluškivanjima telefona, upadima u stanove, pretresima i praćenjima, otmicama i ubojstvima. Mnoga uputstva do sada nisu bila dostupna javnosti u obliku dokumenata - istaknuo je Ljeljak.

Govoreći o ekshumiranju žrtava u Hudoj jami ukazao je na postupke medija.

-U Hudoj jami su danas novinari bili zbog predsjednika Pahora. Od 2015. sam nekoliko puta razgovarao s njim na tu temu. U nekim smo se stvarima složili, u drugima nismo… I u Sloveniji imamo problem što mediji ne prate iskapanja i što su velikim dijelom pod kontrolom onih koji imaju neke poveznice s režimom koji stoji iza tih masovnih likvidacija - rekao je.

Osvrnuo se i na ekshumiranja masovne grobnice Košnica u blizini Celja koju je prije određenog vremena obišla novoizabrana saborska zastupnica Bruna Esih.

- U Košnici sam još za vrijeme Jugoslavije pronašao prve kosti, nisam tada znao da je riječ o kosturima hrvatskih vojnika. Posebno mi je bilo važno da slovenska Državna komisija da Košnicu u prvi plan za iskopavanje. Ove godine smo s time i započeli. Na žalost,nitko osim Brune Esih i Josipa Jurčevića iz Hrvatske se do danas nije pojavio u Celju, iako imate ljude koji su zaduženi ispred države za to. Košnica je specifična jer se radi o močvarnom području. Sve što je bilo od kože na hrvatskim vojnicima, ostalo je cijelo pa ih je lako identificirati. Pronašli smo cijele novčanike, fotografije, satove, prstenje... Pronašli smo i žicu kojom su ti mladići bili vezani prije likvidacije. Po ostacima zubala vidljivo je da su većina od 340 ubijenih, jako mladi ljudi. Neki su imali tek 16 godina kada su ih pogubili, a kod jednog dečka pronašli smo sat koji je od oca dobio za poklon, na maturi 1940. godine, što znači da je imao samo 23 kada su ga strijeljali Titovi partizani! Na satu je ugravirano “od tateka”, što znači da je ubijeni mladić najvjerojatnije s područja Zagreba ili Zagorja. Kod nekih mladića pronađene su i identifikacijske vojne pločice na kojima jasno piše da se radi o hrvatskim vojnicima. Ekshumacije se rade zato da nam pomognu kod identifikacije žrtava. Ovi vojnici su očito iz iste jedinice i ako otkrijemo identitete dvoje, troje, moći ćemo po spisku iz arhiva, kasnije vidjeti tko su ostali. Tako će rodbina napokon saznati, nakon više od 70 godina, gdje su njihovi najmiliji i moći će preuzeti posmrtne ostatke ili im barem zapaliti svijeću kod spomen-kosturnice. Na žalost, u iskopavanjima ne sudjeluje hrvatska vlast. Bilo bi veoma važno da su prisutni i stručnjaci iz Hrvatske koji bi pomogli u identifikaciji i pronalasku obitelj tih žrtava.

Podsjetio je na još jedno veliko stratište u blizini Celja – rudnik Pečovnik, gdje je ubijeno čak 12.000 Hrvata.

- Šaht u kojeg su ih bacali, dubok je čak 210 metara, a širok tri do sedam. Taj šaht je do visine od 65 metara napunjen hrvatskim žrtvama, neki su ubijeni, a neki živi bačeni unutra. Ti ljudi nisu završili na Bleiburgu nego su ostali zatočeni u Pečovniku. Bacili su ih u rudnik, nabacali na njih daske, zemlju, pijesak... Iskapanje je započelo još 10. kolovoza ove godine, ali nije bilo rezultata kao u Hudoj jami… Planirali smo mašinom za bušenje izbušiti rupu i potvrditi činjenično stanje - da se radi o stratištu. Međutim, probušili su samo 33 metra i otišli, a prve žrtve nalaze se na 65 metara dubine! Zato molim dobre ljude da nam iz Hrvatske barem daju strojeve kako bismo nastavili bušenje i u konačnici – omogućili ubijenim Hrvatima dostojanstven pokop! - rekao je Ljeljak.

Tijekom emisije, prikazane su i video snimke tajnog bunkera Udbe u Ljubljani, u Kamniškoj ulici 45. Uz snimke, objavljeni su i tajni dokumenti Udbe iz kojih se vidi kolika je veličina tog bunkera, za što je služio i koliko je stajala njegova izgradnja, kao i godišnja naknada rezervnom tajnom agentu koji ga je čuvao.

- Udba je u svojoj metodologiji upotrebljavala razna sredstva i načine rada. Jedan od njih su i tajni bunkeri koji su služili za skrivanje njihovih ljudi, razne razgovore, kao skloništa za skrivanje oružja, streljiva, dokumenata i raznih tehničkih sredstava. U tajnim bunkerima su skrivali svoje agente od policije dok ih policija ne bi prestala tražiti zbog raznih stvar – od ubojstava i otmica, nadalje... Bunker koji ste pokazali na snimci nađen je u Ljubljani, a korišten je sve do 1988. godine, kada je njegov vlasnik umro. Otac vlasnika bunkera je još živ i nije imao pojma što je sin skrivao u kući! Dokumente o tajnim bunkerima Udbe pronašao sam u Državnom arhivu. Otišao sam na adresu iz dokumenta i temeljem priloženih nacrta, zamolio oca od udbaša da mi pokaže stan. Kad sam pronašao i otvorio bunker – i on se začudio! Bunker je bio prazan, ispraznili su ga, iako se vidi da je do 1988. bio korišten, vidi se po smještaju, bio je i wc u bunker, što znači da su se ljudi tamo zaista skrivali. Takvih bunkera sam do sada našao u Sloveniji deset, a postoji ih oko 300! Neki od njih su čak i minirani, ako bi netko pokušao ući na silu, eksplodirali bi! Udbaši su u takvim tajnim skloništima čuvali i novac, ako im usred noći zatreba da lako dođu do njega. U Hrvatskoj tajnih bunkera Udbe ima barem 500! Obećajem vam da ćemo jedan otvoriti uskoro u Varaždinu, a vi ćete to snimiti! Od ovih deset bunkera koje sam do sada pronašao u Sloveniji, gotovo svi su bili kod rezervnih pripadnika Udbe. Udba se uplašila da nema dovoljno jaku kontrolu u Jugoslaviji pa su uveli rezervni sastav za slučaj rata, za akcije i operativni rad. U dokumentima vidite da kada bi si suradnik radio kuću – Udba bi mu davala novac za gradnju, a on bi izgradio tajni bunker u podrumu ili negdje drugdje. Održavali su bunkere i dobivali godišnju naknadu za to, rentu. To je bio dodatni izvor financija udbaša... Osim u kućama, bunkere su imali i po stanovima, a kada napravimo do kraja rekonstrukciju popisa rezervnih pripadnika Udbe, znat ćemo i gdje se nalazi većina tajnih bunkera. Već imamo spiskove za Varaždin, Karlovac, Sisak i Gospić! Ni jedan od tih udbaša nije rođen prije 1960. godine. Stari su između 50 i 58 godina - istaknuo je Ljeljak.

 

M.M.

Share
0