Austro-Ugarska je monarhija bila, velika, spora i troma država, nesklona promjenama i inovacijama, kako društvenim, tehničkim i industrijskim; i da nije bilo Prvog svjetskog rata, pitanje je bi li ona ostala u onom obliku kakvom je poznajemo iz povijesnih udžbenika.

Jedan od uzroka tomu je i njezin posljednji monarh Franjo Josip I. Taj car nije cijenio promjene, nije bio sklon novim tehnologijama, tisak ga nije zanimao, volio je kočiju, a ne automobile i što je najgore od svega – bio je potpuno svjestan svoje staromodnosti – jednom je prilikom sam sebe nazvao anakronizmom. Stav cara se odrazio na njegove ministre, plemstvo i, naposljetku, na puk.

Ušavši u prvu Jugoslaviju, čiju je politiku vodio i krojio srbijanski opančarski hegemonizam, na stranu sa svim stradanjima i progonima Hrvata u toj državi, dovoljno govori činjenica da Kraljevina Jugoslavija nije imala ni jedan metar popločane ceste, za razliku od Velike Britanije u kojoj je tada bilo oko milijun i pol automobila. Dakle, Hrvatska iz trome, nerazvijene i spore carevine pade u šape palanačke monarhije čiji je, ironično, do ’90. godine bila najrazvijeniji dio.

Na razdoblje komunističke tiranije nije potrebno previše trošiti riječi. Uostalom, ta se smiješna država raspala zbog posvemašnje tržišne, tehnološke, industrijske i proizvodne nesposobnosti, na stranu s korupcijom, represijom i pljačkom neviđenih razmjera. Zaključak koji proizlazi iz ovog kratkog povijesnog izlaganja jest da Hrvati po samom boravku unutar tih država, dakle po inerciji i općenito mentalitetu kojeg (nažalost) baštine, nisu navikli po habitusu i podneblju pratiti tempo i diskurs zapada, pritom ovdje ne govoreći o društvenim tendencijama sadržanim u doktrini političke korektnosti.

Prije svega, u ovo (hiper)informacijsko, ali i informatičko doba, treba znati prepoznati nove vrste djelovanja, radnji i uopće tendencije svojstvene Zapadu kojem pripadamo, iz kojeg smo istrgnuti, i za kojim kaskamo. Hoće li se ovaj puk, navikao na plansku ekonomiju, samoupravljačku doktrinu, devetnaestostoljetni politički diskurs i pretpostavljanje kvantitete kvaliteti, obrazovati putem škola, fakulteta i drugih obrazovnih ustanova, ili će pak svatko to povući iz majčinog mlijeka i u krugu obitelji, posve je nevažno. Važno je naglasiti da (opet nažalost) živimo u zanimljivim i turbulentnim vremenima, u okružju u kojem neprilagodljivi i usporeni gube – bez druge prilike i mogućnosti oporavka.

Najvažniji je puk, jer upravo puk bira političare koji odlučuju o interesima tog istog puka koji ih je izabrao. Ako Hrvati ne prepoznaju da se protiv Hrvatske države vodi rat, ali ne vojni jer je takva vrst ratovanja gotovo iščezla, već informacijski rat u kojemu su glavno oruđe mediji, ali i ljudi na istaknutim položajima, onda nam ne prijeti samo demografska pošast. Sjetimo li se Domovinskog rata i opake velikosrpske propagande, raznih obavještajnih i paraobavještajnih skupina i obavještajnih središta koje su na sve načine pokušale diskreditirati novonastajuću hrvatsku državu, od domaćih izdajnika do agenata u srbijanskoj službi, onda u sjećanju imamo pravi pravcati hibridni rat. Imamo branitelje, pješake, tenkiste i topnike koji fizičkom silom ratuju; imamo obavještajce i kontraobavještajce koji podatkovno ratuju te imamo diplomate koji ratuju diplomatski. Svi su podjednako zaslužni; da nije bilo diplomata koji su dobili dopuštenje velikih sila za oslobađanje okupiranih područja, da nije bilo obavještajaca koji su skupili podatke o ključnim vojnim ciljevima i ustroju neprijatelja, vojnici ne bi ni mogli položiti život na oltar domovine i Hrvatska bi propala.

Važno je kazati da je sklopljen samo vojni – fizički – mir, a hibridni se rat, kao diplomatski i obavještajni nastavlja i poprimio je sasvim druge dimenzije. I ne treba sad tvrditi kako se vodi “specijalni” rat protiv Hrvatske i Hrvata jer se isti takav rat vodi protiv Nijemaca u Njemačkoj, Talijana u Italiji, Kanađana u Kanadi i dalje redom. Vodi se rat protiv suvremene države kao najboljeg oblika društvenog ustroja, protiv kršćanskih vrijednosti zajedničkih svim Europljanima, protiv obitelji kao društvenog nukleusa i t.d. Zašto je tomu tako, teško je kazati a da se pritom ne poseže za onim što se krsti teorijama urote ili zavjere.

Hrvatska se nalazi u hibridnom ratu čijim sredstvima svjedočimo svakodnevno. Jer, čemu sva sila beznačajnih podataka u javnom prostoru, osim kako bi se prikrilo svakodnevno ratovanje, što Englezi nazivaju “hiding in plain sight”? Čujemo dužnosnike Europske unije kako o Hrvatskoj govoru u okviru nečega što nazivaju “Zapadnim Balkanom”; dakle, nema više Mesićevog, Josipovićevog i Pusićinog “regijona” – sad su se iznova dosjetili “Zapadnog Balkana”. Naša diplomacija na to ne reagira već dopušta takvo potpuno imbecilno geopolitičko i kulturno svrstavanje Hrvatske i time puku daje do znanja da je to točan i primjeren naziv. A nije i veze nema sa zdravom pameti.

Čitav niz nevladinih udruga, ali i državnih institucija svakodnevno uzrokuju štetu, unutardržavnu i međunarodnu, Republici Hrvatskoj i njezinom puku. Pravobraniteljica Vidović šalje State Departmentu lažna izvješća o “progonu” manjina u Hrvatskoj, Centar za mirovne studije (?!) poziva mladiće koji su zakonski dužni služiti vojni rok na isticanje prigovora savjesti, Pupovac maše s nekim papirom i na novinarskoj konferenciji tvrdi da je nasilje prema Srbima poraslo za 50% (??), nadrinovinari i ini intelektualni proleteri ismijavaju Predsjednicu Republike jer se nakon baleta popela na pozornicu i time ruše ugled, ali ne Kolinde Grabar-Kitarović, nego institucije Predsjednika Republike Hrvatske, bivša hrvatska (?!) veleposlanica u Crnoj Gori Ivana Sutlić Perić redovito je podnosila izvješća Beogradu i srpskoj tajnoj službi, HAVC službenim, proračunskim novcem financira protuhrvatske filmove i ruši ugled cijeloga naroda i cijele države, a njegov bivši čelnik umjesto da je u zatvoru, daje izjave za beogradski tisak o navodno rastućoj fašizaciji u Hrvatskoj…

I tako bi se moglo u nedogled. Pritom treba napomenuti – nijedan od netom navedenih slučajeva nije politički ni svjetonazorski, a sporedna je činjenica što iza takvog djelovanja stoji znamo već čija politika i kojih političkih opcija. Sve je navedeno djelovanje izravno i neizravno financirano izvana, iz izvanhrvatskih središta moći. Zar su Rusi, Izraelci i Amerikanci budale što su donijeli zakone kojima se svaka organizacija, udruga ili što već, koji su financirani izvana, smatraju za strane agente? Naravno da nisu, već su njihovi državnici i političari shvatili što se i kako se danas radi. Druga je stvar što je što su takav potez “borci za ljudska prava” nazvali gušenjem slobode.

No, uzmimo primjer GONG-a; zašto su Sorosev “Open society” i Kraljevina Norveška financirali GONG? Tko to danas daje novac i ne traži ništa zauzvrat? Ili je Papa proglasio godinu milosrđa pa su Norvežani i Soros odlučili biti milosrdni – prema GONG-u? Neka ne bude zabune, isto bi pitanje bilo postavljeno čak i kad se ne bi radilo u udruzi koja ne promiče militantni neomarksizam.

To su sve primjeri hibridnog rata i protudržavnih agenata, bili oni udruga građana ili državna institucija, kojeg je zaista teško opaziti, no ništa se ne događa slučajno, a primjer Donalda Trumpa u SAD-u je pokazao da su Amerikanci, koliko god ih “glupim i neobrazovanim” smatrali “prosvijećeni” Hrvati, shvatili metodiku razdiranja vlastitog narodnog i državnog tkiva te naučili razmišljati i sukladno tomu politički odabrati svojeg predstavnika.

Nije više feudalizam, nije više komunizam. Ovo je doba građanske demokracije u kojoj toliko stoljeća neupitani narod ima mogućnost, ako ne i dužnost/obvezu odlučivati o vlastitoj sudbini i vlastitoj državi. Ne vlada više Beč, ni Pešta, ni Beograd, a bome ni Bruxselles, već vladaju hrvatski građani i državljani koji su se vrlo krvavo izborili za neovisnost, samosvojnost i vrhovništvo. Ne vlada više tamo neki udaljeni monarh, bravar ili briselski ćato – vlada puk – i ako tom puku nije jasno da se protiv njegovih interesa svakodnevno vodi rat kako bi se osujetilo sve zadobiveno i stečeno u obrambenom i pravičnom Domovinskom ratu, temelju suvremene hrvatske države, onda sve bijaše uzalud.

Također, jedno od oruđa u tom ratu je i svakodnevna mantra da vladaju banke, todorići, rothschildi, 200 bogatih obitelji, udbaške strukture, khazari… Ne, vlada narod; dugo uspavan, pitom i potlačen narod, koji iz svojstvene mu lijenosti i sviklosti na podređeni položaj i pokornost, ne shvaća da mu se ono mukom i krvlju stečeno, svakodnevno oduzima te će, ukoliko se ne osvijesti, brzo ostati bez svega, čak i Domovine.

 

L. C.

Share
0