Hrvatska još barem pola stoljeća ne će postati “normalna” država. Pod normalnim razumijemo vladavinu prava, odnosno pravnu državu što je temelj svih suvremenih t.j. modernih nacionalnih država, a taj je temelj potreban kako bi na njemu počivale državne i javne institucije: sud, policija, ministarstva, državni uredi – općenito sve što potpada pod pojam (javne) državne uprave.

Republika Hrvatska snažnih institucija nema, građani im ne vjeruju, već se sve svodi na osobu koja trenutno obnaša određenu dužnost.

U spisu “Parabola” iz 1819. godine, francuski teoretičar Claude Henry de Saint-Simon vrši jedan misaoni eksperiment; pretpostavlja da ako bi Francuska jednog dana izgubila oko 3000 najboljih znanstvenika, umjetnika, tvorničara, trgovaca, bankara igospodarstvenika, postala bi tijelo bez duše, te bi značajno zaostala za narodima s kojima se natječe. S druge strane, kad bi Francuska izgubila sve ministre, savjetnike, generale, kardinale, biskupe, prefekte te sve ostale činovnike – dakle skoro 30 000 ljudi za koje se smatra da su najvažniji ljudi u državi – ne bi nastala velika šteta, jer, i ovo je značajno, bi na njihova mjesta došli drugi ljudi koji bi jednako obavljali te poslove.

200 godina poslije u Hrvatskoj imamo potpuno suprotnu situaciju; ova jadna zemlja u cijelosti ovisi o tomu tko obnaša vlast, bilo na državnoj ili na mjesnoj i područnoj razini. Uzmemo li na primjer, samo djelovanje bivšeg predsjednika Ive Josipovića, dakle dužnosnika (Predsjednik RH) s iznimno malim ovlastima, još uvijek procjenjujemo koliku je taj štetu nanio Hrvatskoj i njezinim građanima. Biti će potrebno još tri predsjednička mandata kako bi se donekle sanirala Josipovićeva šteta HV-u i u međunarodnoj politici.

Nije ni potrebno spominjati Sanadera, Mesića, Vesnu Pusić, Milanovića, Jadranku Kosor i ostale, a možemo samo zamisliti načelnike, gradonačelnike, suce, činovnike u poreznoj upravi, djelatnike u zdravstvu i dalje redom. Dakle, možemo bez ustezanja zaključiti da se u Hrvatskoj sve veže uz osobu koja određenu dužnost obavlja i time možemo objasniti, primjerice, neke političke fenomene dugotrajnih obnašanja dužnosti načelnika – Bandića, Kalmete, Obersnela, Vrkića ili Vlahušića. Svi su oni, bili lijevi ili desni, stvorili mikrodržavne i mikropolitičke sustave u svojim sredinama – za određenu skupinu ljudi (birača i glasača na izborima) svaka promjena predstavlja strah – jer uvijek može gore; tako razmišlja većina ljudi i nitko ih za to ne može kriviti.

S druge strane, vidimo da već početkom 19. stoljeća u Francuskoj postoji shvaćanje prema kojem ni jednom dužnosniku ne bi na pamet palo obnašati svoju funkciju na štetu države; oni mogu biti korumpirani, primati mito i pogodovati svojim poznanicima, ali nikad ne će činiti štetu nacionalnom interesu. Dva stoljeća nakon se to za Hrvatsku ne može reći. Upravo zbog tih razloga su Austrija, Švicarska, Njemačka, Velika Britanija i t.d. uspješne zemlje – jer one imaju institucije koje uvijek djeluju (sukladno zakonima i propisima) ma tko njima ravnao ili rukovodio. Čak i jedna Italija te Španjolska, koje mijenjaju vlade češće nego neki ljudi donje rublje, imaju institucije – i Talijani, odnosno Španjolci će promijeniti deset vlada u pola godine, jer imaju institucije, što je najvažnije, a ionako će se prepucavati oko svjetonazora i političkih tema.

Ako postoji najvažnije obilježje komunizma i bliskih mu sustava, to nije njihova totalitarna narav, već upravo odsutstvo vladavine prava, odnosno nepostojanje državnih institucija. Ljudi odrasli u takvom režimu, napose oni koji imadoše udjela u vlasti, ne mogu sudjelovati u formaciji pravne države, a posebno se protive utemeljenju institucija, jer time gube na važnosti – što je razlog što Hrvatska ima ovakve političare kakve ima. Usput, kad naši “veleumni” politički analitičari raščlanjuju političko stanje u spomenutim funkcionalnim Europskim zemljama, uvijek govore o izlaznosti birača na izbore, bez bitne napomene da u tim zemljama s dugogodišnjom demokratskom tradicijom, izlaze oni koji hoće promjenu svjetonazora, dok većinu nije briga – jer bio lijevi ili desni – država će funkcionirati. Kad su institucije europskih zemalja zakazale, prvenstveno u pogledu migrantske najezde, povećala se i izlaznost u tim zemljama, dok dosadašnje dominantne stranke i politike pomalo nestaju, a povjerenje dobivaju oni koji obećaju funkcionalnost institucija.

No, mi u Hrvatskoj takvih briga nemamo. Lustracije ne će biti, već moramo čekati onu prirodnu, da svi komunizmom inficirani odu Bogu na ispovijed. Možemo samo žaliti našu djecu, unučad i praunučad, jer, oni će morati graditi institucije na doslovno spaljenoj zemlji, pod uvjetom da ne pobjegnu u inozemstvo, odnosno da uopće tada još bude Hrvata, ako uopće bude bilo hrvatske države…

 

Mila Marušić