Predsjedničin posjet, još uvijek prema mnogima, “majčici” Rusiji, ostaje nejasan: gospodarstvo, gospodarska suradnja, energetika, potpisivanje memoranduma o ovom i onom… sve je to toliko općenito da ništa ne znači. Hvala Bogu, samo Predsjednica zna po što je i zašto išla u posjet ovoj azijskoj državi.

>>

S druge strane, domaći mediji tako razgaljeno izvješćuju o “zatopljavanju odnosa”, “novoj hrvatskoj vanjskoj politici”; čak i jedan Direktno.hr prenosi bulažnjenja ženske inačice Žarka Puhovskog, neke Jelene Jurišić “odlične poznavateljice Rusije“: “Posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Rusiji i poziv predsjedniku Putinu za posjetu Hrvatskoj predstavljaju određeni zaokret u hrvatskoj politici… Dobro je da je došlo do ovog susreta, nakon 17 godina vrlo slabih i nikakvih odnosa. Vidjet ćemo koliko će odnosi biti bolji, ali dobro je da se odnosi počnu intenzivirati… Predsjednica ne vodi Vladu. Svi naši predsjednici nakon Tuđmana su imali dobre odnose s Rusijom. Mesić se sastao tri-četiri puta s Putinom, Josipović dva puta i počasni doktorat.“ Baš čudno što Tuđman nije imao „dobre odnose“ s Rusijom; možda jer je branio državu od agresije njihove prekodrinske podružnice?

>>

Zanimljivo je što se s Predsjedničinim posjetom Rusiji podudaraju sinkronizirani istupi protiv gradnje LNG terminala; prvo, dožupan PGŽ-a, Marko Boras Mandić koji za Novi list izjavljuje da se Primorsko-goranska županija protivi plutajućem LNG-u, skrivajući se iza toga da im smeta samo plutajući, ali bi navodno podržali kopneni terminal. Dan nakon dožupanovog istupa, javlja se i načelnica Omišlja Mirela Ahmetović, također za Novi list (od 18. listopada 2017.) s izjavom da je „općina Omišalj spremna platiti odustajanje od plutajućeg LNG terminala“.

Kao prvo LNG nije neki domaći, malomišćanski projekt poput otvaranja lokalne boćarije ili nastupa amaterske plesne skupine, to nije čak ni državna zamisao koja će se ostvariti ili ne ovisno o tomu tko je na vlasti ili učinkovitosti birokracije – to je realizacija vrlo važnog, praktički globalnog plana i energetske strategije. Dakle, takvo se nešto ne će sigurno prepustiti odluci beznačajne općine, beznačajnog dožupana ili beznačajne županije.

Međutim, nije bitno što govore ovi rusofili, već je bitno u kojem trenutku to govore. Zašto nisu to rekli prije tjedan dana, mjesec, dva, pola godine, odnosno zašto ne za tjedan dana, dva tjedna, mjesec i t.d., nego baš u trenutku kad je Predsjednica RH, dakle, osoba koja je  najveći politički zagovornik LNG-a na Krku, otišla ni manje ni više no u Rusiju. Zato što se radi o školskom primjeru djelovanja stranih ekspozitura, odnosno stranih obavještajnih službi.

>>

Naime, nikad nije dovršena tranzicija jugoslavenskih obavještajnih službi u hrvatske; točnije, tranzicija je dovršena u nesretnom trenutku, taman kad je Ivica Račan došao na vlast, jer, jedna od prvih odluka je bila umirovljenje, ne samo generala (u dogovoru s Mesićem) nego i umirovljenje obavještajnih agenata koji su jednako zaslužni za pobjedu u Domovinskom ratu koliko i hrvatski branitelji, međutim, koji su znali kako Hrvatsku nastaviti braniti i u miru, od, u pravom smislu riječi, „dejstvovanja“ stranih službi, napose ruske i srbijanske.

Nije slučajnost što dva člana Partije u glasilu Partije (Novi list), lijepo raspoređeni – jedan u nadležnoj županiji, a druga u nadležnoj općini – govore protiv projekta koji će (ne ako, nego kad prođe) postati najveće postignuće suvremene hrvatske politike u poslijeratnom smislu, kako smo naveli, u trenutku kad njegov najveći zagovornik odlazi u posjet konkurentskoj zemlji. Isto tako, Ante Ramljak, povjerenik za Agrokor, je otišao u Beograd, a kao domaćin ga je dočekala ni manje ni više nego srbijanska predsjednica vlade Ana Brnabić (porijeklom s Krka!), no to je druga priča.

>>

Više je no očito da strane službe „pale i žare“ Lijepom Našom („Lijepa naša lijepo gori“), najčešće putem političara, odnosno utjecajnih ljudi, a hrvatske službe po tom pitanju, na žalost, ne poduzimaju ništa. Ipak, Partija nije na vlasti, niti će još dugo vremena biti, stoga treba nastaviti tamo gdje se stalo 2000. godine, od obavještajnih službi i vojske, pa nadalje.

 

Mila Marušić

Share
0