Otkako je Davor Bernardić preuzeo SDP, među drugovima vrije: stalno ga napadaju iznutra, podrivaju njegovo vodstvo i autoritet, donedavno skloni mediji poput Jutarnjeg, Večernjeg i Novog lista okrenuše leđa i svi mu rade o glavi. Sve je to, zapravo, i logično: s očeve strane Bernardići bijahu istaknuti HSS-ovci za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i NDH, a otac mu je i hrvatski branitelj, dakle nema nekog uvriježenog i poželjnog obiteljskog pedigrea poput Vesne Pusić ili Ive Josipovića.

Kad bismo imali normalnu državu s normalnim političkim strankama, Bernardić bi bio izvrstan predsjednik nekakve hrvatske (ne jugoslavenske!) stranke (ne partije!), bila lijeva ili desna.

Mirando Mrsić je izbačen iz Partije, Zdravko Ronko je napustio Partiju i davat će podršku Plenkovićevoj vladi (kao i Saucha), prijepori su oko izbora čelnika zagrebačke partijske organizacije, mediji su mu neskloni, Živi zid će uskoro preteći SDP u anketama, a Bernardić je sam po sebi neiskusan i nenavikao na hrvatsko političko ludilo.

Partija je, ukratko, u rasulu; tekovine NOB-a su ugrožene, vođa Partije s majčinim mlijekom nije povukao socijalističko samoupravljanje, nije cinkao za UDB-u i KOS, nije drukao kolege u školi i na fakultetu, nije izgubio ček koji je uplatilo hrvatsko iseljeništvo, nije okrenuo svećenika na ražnju, nema kontakta s drugovima u Beogradu, Sarajevu ili Ljubljani, nema doktorat ruskog obavještajnog fakulteta… Drugim riječima, kakav je to drug, kakav je to Jugoslaven?

Postoje dvije glavne struje u Partiji: riječka i zagrebačka. Prema posljednjim istupima Vojka Obersnela, riječka će partijska frakcija uskoro ići u rušenje Bernardića. Pored spomenutih razloga zašto Bernardić nije podoban voditi Partiju, Obersnel i Komadina ne mogu jedan drugoga vidjeti nacrtane, a znano je da je Zlatko Komadina, u svomu zavičaju znan kao „kralj neradnika“ ili „čovjek koji je izumio nerad“, glavni savjetnik šefa SDP-a, uz Rajka Ostojića.

Svjedočimo u posljednjih tjedan i pol iznimnom medijskom pumpanju i napuhavanju Vojka Obersnela koji iz svih topova puca na dvije referendumske inicijative; onu o promjeni izbornog zakona i o otkazu Istanbulske konvencije. Obersnel se na taj način obraća svom biračkom tijelu, dakle totalitarnim projugoslavenskim umovima i liberalima koji bi sve zabranjivali što im se ne sviđa, te ide toliko daleko da izravno krši Ustav te zabranjuje prikupljanje potpisa za otkaz Istanbulske konvencije. To, međutim, ne čini bez blagoslova Banskih dvora, budući bi bilo koji gradonačelnik, koji bi tako nešto zabranio, u imalo ozbiljnim državama dan nakon završio u istražnom zatvoru.

S druge strane, referendumsku je inicijativu o promjeni izbornog zakona tek ograničio, proračunato, računavši na to da će mu ta inicijativa poslužiti kako bi imao koga napadati, a pristrani će ga i plaćenički mediji potom prikazivati kao branitelja vrijednosti kao što su slobodoumlje, ravnopravnost, jednakost, liberalizam, manjinska prava i t.d. Obersnel tako jaše na čelu kolone čiji je pravi cilj rušenje Bernardića, što će, kažu upućeni u partijske prilike, početi nakon što bude znano tko će voditi zagrebačku organizaciju SDP-a.

U tom smislu treba promatrati i t. zv. „Hod za slobodu“ koji se održao 19. svibnja 2018. istovremeno kad i, prvi put u Rijeci, „Hod za život“. Iako se u brojnim medijskim izvješćima spominje da je u „Hodu za život“ sudjelovalo nekoliko stotina hodača (500 do 700), a u t. zv. „Hodu za slobodu“ nekoliko tisuća Riječana, službena policijska izvješća navode drukčije podatke. Prema policijskim izvješćima, koje prenosi portal Rijeka danas, na skupu Hod za život se okupilo oko 1500 ljudi, a Obersnelom prosvjedu nazočilo je oko 500 osoba.

Privatno Obersnelovo glasilo, Novi list, ide toliko daleko da, suočeni s poražavajućim činjenicama svojeg debakla pri promičbi kulture smrti, počinje uspoređivati broj „like“-ova na Facebooku te na taj način „dokazuju“ koliko je Rijeka „liberalna“, „progresivna“ i dalje redom.

Uzimajući izvješće Božinovićevog MUP-a o broju dionika na oba skupa „cum grane salis“ (iako ovaj put ide Hrvatskoj u prilog!) Obersnel je „Hodom za slobodu“ u biti kapitulirao, pokazavši da ne kontrolira Rijeku. Isto tako, mnogi dionici Obersnelovog skupa nisu iz Rijeke ni okolice, već su dan prije došli iz Zagreba, a smještaj su našli na trsatskom Kampusu, gdje se nalazi Filozofski fakultet.

Ipak, Davor Bernardić ima razloga za zabrinutost, jer u ponedjeljak, 21. svibnja 2018. godine, u 18 sati, u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke, Korzo 16/prizemlje, Budimir Lončar će održati izlaganje na temu „Izazovi globalnih promjena – svijet na raskrsnici“, u organizaciji Grada Rijeke, Sveučilišta u Rijeci i Centra za napredne studije jugoistočne Europe. „Evil incarnate“, Budimir Lončar, u dubokoj starosti, sigurno ne dolazi u Rijeku radi običnog predavanja za lokalne Jugoslavene, što je samo formalni povod, već dolazi s Obersnelom i njegovom frakcijom raspraviti Bernardićevo rušenje i micanje s čela SDP-a.

Ne treba sumnjati u to da Buda Lončar i dalje kroji, na posredan i neizravan način, hrvatsku unutarnju, ali i vanjsku političku scenu, stoga je njegov blagoslov potreban za bilo kakve značajnije promjene u Partiji, a micanje šefa Partije to svakako jest.

Nimalo suosjećajući s Bernardićem, on ipak ima razloga za zabrinutost; ukoliko više nema naklonost velikog meštra sviju hulja, Budimira Lončara, te ukoliko je izgubio Obersnelovu potporu, njegov položaj šefa Partije postaje krajnje upitan.

Hrvatska radi svega ovoga može žaliti jedino jer je trenutno vodstvo HDZ djelom odnarođeno i dio njegove vrhuške zastupa tuđe, a ne hrvatske interese, što se pokazuje iz dana u dan. U ovakvoj bi situaciji prijevremeni izbori (u nešto drukčijim okolnostima) bili za HDZ pun pogodak. No, cilj je očito na vlast u Hrvatskoj dovesti nekog novog. Koga? Vrijeme će pokazati.

 

Josip Gajski