Iz dana u dan svjedočimo raznim nadmetanjima kandidata u Lijepoj našoj. Kandidati se traže za sva moguća mjesta. U poplavi kandidata pojavljuju se i kandidati za predsjednike stranaka.

Ima tu svega...svakovrsnih izjava, poteza, skupova...kandidati su gotovo savršeni po onom kako se prezentiraju i kako iznose svoje misli, ideje, naume...pršte od poštenja, zakon im je na prvom mjestu, a opće dobro je daleko, daleko ispred svega.

Gotovo se stječe dojam da se oni politikom i ne bi bavili da se njih pita, jer imaju toliko pametnijeg i boljeg posla, ali eto, ne mogu gledat da društvo tone, a osjećaju se pozvani staviti se na raspolaganje svoje znanje i sposobnosti, te nas spasiti od nas samih i naših gluposti i neznanja. Razumiju se u sve. Naprosto, nema područja života u kojem oni nemaju što reći. I ne samo reći, već i ukazati u kojem bi se smjeru trebalo ići. Poglavito su jaki na područjima ekonomije, prava, a morala – da i ne pričamo (imao bi gdjekoji propovjednik što čut i naučit).

Politika je po definiciji kolektivna djelatnost koja smjera donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obvezna za sve članove zajednice. Odluka koja je donijeta iako teži zajedničkom dobru može zadirati u suprotne interese nekih pripadnika stanovite skupine, što otvara mogućnost da je oni ne slijede. 

Da li je to, uistinu, tako?? Odgovaraju li naši kandidati onom što o sebi propovijedaju, zaista, i stvarnosti??

Kada smo pred nedoumicom izbora između njih, biramo li, doista, tko je bolji izbor ili manje zlo? U ovom kratkom prikazu, pokušat ćemo se fokusirati na široj javnosti manje poznatog aktera tih utrka – gradonačelnika Samobora, Krešu Beljaka, kandidata za predsjednika  HSS-a, pošto je on medijski relativno marginantna figura, a šteta bi bila da se javnost ne upozna sa budućim nositeljem svih pozitivnih promjena u društvu.

Zanimljiv je politički put i uspon tog mladog, šarmantnog, nadarenog, elokventnog i pametnog političara. Neposredno prije ulaska na političku pozornicu, omaknulo mu se malo nedjelo otuđivanja i uništavanja tuđe imovine. Veli da je bio mlad. Imao je samo 29 godina kad je osuđen za kazneno djelo.

Iskreno, slažem se s njegovim argumentom, jer da je to isto počinio šezdesetogodišnjak, zaprepastio bih se i upitao kamo to naše društvo ide kad i umirovljenici čine ovakva nedjela. Ovako sam se samo letimično osvrnuo na tekst, te pomislio, krimos i lopina kao i mnogi kod nas, a kad sam ga vidio na političkoj sceni, e tad sam shvatio da momak ide pravim putem.

Taj mladić se ubrzo osvijestio i shvatio da se to tako ne čini. Treba se boriti za opće dobro i dobro društva, a ne uništavati ga. Vrlo brzo, postavši članom jedne od naših državotvornih stranaka HSS, zapošljava se u Županiji. Nakon toga, postaje gradonačelnikom grada Samobora.

Ono što se nikako ne može zanijekat, gradonačelnik počinje jako skrbiti za „šire društvene slojeve“ zapošljavajući svoju rodbinu i prijatelje, te sponzore. Budući, da vjerujem da gradonačelnik zna točno što i kako, držim da su i ti njegovi potezi ispravni, ali me žalošću ispunja činjenica što je javnost uskraćena za informaciju o njima. Šteta, baš šteta... bit će da je do toga da je dotični obolio od rijetke bolesti na koju su političari imuni – samozatajnost.

Briga i skrb popratno vrijedi i njegovoj obitelji, jer obitelj Beljak nije ostala gola i bosa i na cesti. Naprotiv, gradonačelnik se pobrinuo i za miran spokoj svojih. Svoj moral je sveo na rečenicu, koja se uvriježila kao smjerokaz u našem društvu: Ako ne zna sebi, kako će znat nama!

Stoga je usput nikla kućica, autić...i tko zna što još...ali nemojte mislit da se tu radi o nečem nezakonitom, jer je to sve naslijedio od bogate rodbine iz Kanade ili grada Samobora. Pravorijek će izreći i državne institucije za kakvih 200 godina. Čemu žurba...

Ekonomski je naš kandidat vrlo potkovan. Čitajući nedavne članke u Večernjem listu, prema navodima istog, grad Samobor nikad bolje nije financijski stojao, ali ipak bi bilo dobro da se zaduži...ili ipak ne...hm vrijeme će vrlo brzo pokazati.

Rast BDP-a temelji se na potrošnji građana, a tu vidimo i da je gradonačelnik Samobora povukao bitan potez, te tome dao svoj doprinos, dopustivši gradnju shoping centra, te time omogućio građanima da još više potpomognu rast BDP-a.

Mali problem je što je centar izgrađen nelegalno, ali što sad u ovim teškim vremenima izlaska iz krize gledat na tako marginalne sitnice. A provizija za izdavanje ovakvih dozvola je otišla ko zna kuda …

Nabrajajući tako sve vrline ovog kandidata nikako ne smijemo smetnuti s uma onu našu narodnu: S kim si, takav si! Naš vrli gradonačelnik druži se sa biranim društvom. Sve su to ugledni i fini ljudi, političari kojima je na prvom mjestu dobro čovjeka, a posebno hrvatskog naroda. Istakli su se u mnogim stvarima i pamtit ćemo ih po dobru, jer oni nikad nisu pogriješili u svom djelovanju i ostvarenju svoje misije. Prema tome, sami će te vidjeti kome se radujemo i koga predstavljamo.

Na kraju bismo trebali reći da bilo kakva promjena ne dolazi bez veze...ili stihijski, a kamo li promjena na bolje. Birajući ljude, biramo i pravce kretanja društva, biramo prioritete, biramo vrijednosti (ili nevrijednosti koje zastupaju)...

Ne možemo sutra reći da i sami ne snosimo dio odgovornosti za sve što se događa, kako loše, tako i dobro. Promišljajući o svemu, možemo reći da bilo tko od nas ne može dati ono što nema. Čovjek može samo dati što ima, bilo u materijalnom, bilo u duhovnom smislu. Stoga, kada biramo ljude koji će nas voditi i zastupati, trebamo upravo to uzeti u obzir, te promisliti imaju li ljudi to o čemu govore da imaju, jer ako nemaju, neće nam niti dati – poštenje, iskrenost, domoljublje, zauzetost za opće dobro....

Ekonomska znanja se naročito zrcale u sve većoj osobnoj imovini...koja zna biti i tolika da se pri ispunjavanju imovinskih kartica koja pojedinost ili sitnica zaboravi navest. Ma, razumljivo, jer kad se uzme global, onda to stvarno ispadne nebitna sitnica.

Moral bi im se znao svest na rečenicu koja se lagano uvriježila u društvu: Ako ne zna sebi, kako će znat nama!

 

Mario Petrović