Marko Ljubić: Efendija Cerić i pismo „komšinici“ Kolindi
Začuđujuće je kako se u Hrvatskoj nikada nije uspijevao uspostaviti kritični minimum razuma u mainstream javnosti da se postavi pitanje, što to motivira otvorene relativizatore ili apologete srpske agresije na Hrvatsku, da tako zdušno „štite“ Bošnjake u BiH od Hrvata i promiču hrvatsku zločestoću, pritom opravdavajući ili bar ignorirajući srpski klasičan genocid i u Hrvatskoj i u BiH. Ili, tragom toga, što to potiče ili motivira bošnjačko vodstvo iz BiH da upravo u Hrvatskoj na klasičnoj prosrpskoj platformi očekuju potporu ili uporište za svoju antihrvatsku politiku u BiH?
Kad bi netko s t. zv. desne političke scene u Hrvata javno čestitao 10. travnja, nastala bi galama takvih razmjera, odnosno ravna onoj kad je najavljena provedba lustracije. Zamislimo samo što bi se dogodilo kad bi netko poput Željke Markić, Dujmovića, Hasanbegovića, netko od katoličkih svećenika ili ne daj Bože netko od HDZ-ovih saborskih zastupnika objavio na Facebooku: “Sretan 10. travnja svim nostalgičarima.” Ali, što vrijedi za jedne, očito ne vrijedi za druge.
Nakon što je dobrom novinarskom analitikom kolumnist „Slobodne Dalmacije“, Tihomir Dujmović, opisao lik i djelo partijskog ideologa i komunističkog terorista u hrvatskoj kulturi, Velimira Viskovića – a sve povodom neslane šale oko proslave državnog praznika propale Titovine, 29. novembar – uvrijeđeni se partijski ISIL-ovac našao prozvanim i uvrijeđenim.
Već je pomalo mučno promatrati kako od 2000. godine, odnosno od Tuđmanove smrti, SDP otvoreno (bio na vlasti na lokalnoj ili državnoj razini) djeluje na ostvarenju stavki Memoranduma SANU 2, a HDZ, vrlo često, to isto čini “ispod radara”.
Tragove Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda s Hrvatskom, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu, demokraciju i državnu neovisnost
Drugovi i drugarice, bivši i trenutni suradnici jugoslavenskih tajnih službi, cinkaroši, “secikese” i ini antifašisti koje je iznjedrila šuma(dija) i drum, ostadoše zatečeni potezom njihova “miljenika” Andreja Plenkovića i njegova obećanja svesrdne pomoći Ukrajini; zemlji pogođenoj ratom i stanjem bitno sličnim kakav je trpjela i Hrvatska prije dvadesetak godina.
Nakon što se pobjeda HDZ-a na posljednim parlamentarnim izborima počela rastakati raznim koalicijama i neočekivano pretvarati u „veliku koaliciju“ srpskog i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj, bilo bi poželjno i oportuno da se srpski kadrovi ugrade ne samo u ministarstva i čelništvo javnih poduzeća, na rukovodeća mjesta u vladinim agencijama i u povjerenstva za kulturu, već da se ova Vlade pobrine i za iseljeno srpstvo, tj. srpsku dijasporu.
Još se iz razdoblja Domovinskog rata, kad je Hrvatska žudila za svojom slobodom i suverenošću, nije se dogodilo da HDZ ima toliko dominantnu i komotnu saborsku većinu na čelu s predsjednikom Vlade. A tu je i predsjednica Republike s iznimno dobrim političkim rejtingom i još boljim izgledom za još jdana petogodišnji predsjednički mandat.
Luka Mišetić, nekadašnji odvjetnik generala Ante Gotovine i osoba koja zastupa interese Republike Hrvatske u arbitražnom postupku s mađarskim MOL-om na društvenim je mrežama problematizirao medijske udare od strane Gorana Malića i Denisa Kuljiša, te upozorio na njihovu povezanost s Tomislavom Karamarkom ali i medijima bliskim Jozi Petroviću, ključnom čovjeku MOL-a u Hrvatskoj.
Saborska zastupnica Bruna Esih u interviewu koji donosi