U kasno proljeće 1962. godine, američki je časopis “The New Yorker“ otvorio kolumnu pod naslovom „Tiho proljeće“ („Silent Spring“) u kojoj su se svakog tjedna nizali „otrovni“ tekstovi Rachel Carson. Iste je godine pod istim naslovom objavljena njezina knjiga koja je postala ekološki bestseler i zelena „biblija“. Nitko ozbiljan, tko želi razumjeti strukturu i dinamiku zaštite okoliša, ne može ignorirati to djelo.

Božanstvo insekticida

Tom je knjigom Carson obilježila novi, moderan pristup zaštiti okoliša koji se temelji na znanstvenim činjenicama, koji uvažava iskustvo i razumijevanje lokalnog stanovništva, koji pretpostavlja moralnu odgovornost političara, industrijalaca i znanstvenika. Tekstove je pisala dok je umirala od bolesti, čini se, uzrokovane djelovanjem upravo onih kemikalija (pesticidi!) kojima je „posvetila“ svoju knjigu. Zahvaljujući njezinoj hrabrosti zabranjene su mnoge zloglasne kemikalije (DDT, aldrin, atrazin...) kojima je zelena revolucija „štitila“ biljke i zaprašivala glave poslijeratne djece. Nepoznat je broj ljudi kojima je spasila život, ili barem, zdravlje.

Usprkos Nobelovim nagradama iz medicine (Paul Muller, 1948.) i mira (Norman Borlaug, 1970.), usprkos pseudoreligioznim hvalospjevima znanstvenika (DDT = deus ex machina), usprkos medijskoj propagandi („DDT is good for me!d“, Time, 30.VII. 1947.), usprkos političkoj podršci agrokemijskoj industriji, Carson je svojim upozorenjima uspjela pretvoriti „čudotvorni insekticid“ DDT u „zloglasni“ klorirani aren. Točno deset godina nakon „Tihog proljeća“ DDT je zabranjen.

Impakt-faktor Rachel Carson

No, njezina knjiga nije pamflet protiv pesticida. Vrijednost njezinih misli ima učinak, impakt faktor nemjerljiv klasičnom scientometrijom. Naučila je ljude prepoznavati poremećaje i predviđati posljedice prije same katastrofe. Uspjela je pokrenuti lavinu prigovora, protesta, građanskih inicijativa, znanstvenih publikacija i knjiga. Postala je referentna točka svakog odgovornog i poštenog pristupa zaštiti okoliša.

S tihim proljećem zelena je revolucija dobila svoje nove neprijatelje: zelene aktiviste, zelene mirotvorce, zelene stranke, zelenu kemiju... Paul Anastas, „otac zelene kemije“ i direktor Centra za zelenu kemiju sveučilišta Yale, prošle je godine dobio nagradu „Rachel Carson“ za svoj doprinos zaštiti okoliša. Prema njegovim riječima, inspiraciju za svoj rad otkrio je upravo u tekstovima iz knjige „Tiho proljeće“. I osnivači najpoznatije agencije za zaštitu okoliša EPA „priznali“ su nadahnuće ženskom, proljetnom brigom za okoliš. Konačno, Dan planeta Zemlje, koji se uskoro obilježava (22. IV.) također se povezuje s imenom Rachel Carson.

Proljeće bez cvrkuta ptica

Tišina proljeća opisuje vrijeme bez cvrkuta ptica. Nakon Drugog svjetskog rata, širom SAD-a, ali i Europe, mnogobrojna su jata ptica pjevica, nahranivši se kukcima zatrovanim insekticidima, masovno izumirala. Ponekad, i preko noći. Pticama su se „pridružili“ rakuni, vjeverice, mačke... Taj ekološki kolaps nitko nije vidio (ili nije želio vidjeti), osim malobrojnih zabrinutih znanstvenika, poput biologinje Rachel Carson. Zanimljivo, sličan pokolj ptica ponovit će se tridesetak godina kasnije na indijskom potkontinentu, kada nitko nije primijetio 60 milijuna supova ateriranih pomoću voltarena.

Prema Carson zaštita okoliša mora uvažavati znanstvene činjenice, ali bitno uključuje i moralnu perspektivu. U njezinom se djelu susreću kemija, biologija i etika. Svako agrokemijsko djelovanje u prirodi spregnuto je s moralnim pitanjima. Taj će oblik etike u anglosaksonskom govornom području dobiti posebno ime – etika okoliša („environmental ethics“), a mnogi će se sveučilišni studiji i odjeli za znanost o zaštiti okoliša nazvati – „environmental sciences“. Uvela je pojmove okoliša i ekologije u politički rječnik. U predgovoru ponovljenog izdanja (1994. g.) Al Gore, bivši američki potpredsjednik je priznao: „...njezina je knjiga dokaz da snaga jedne ideje može biti jača od snage političara.“

Odgovornost znanstvenika

Carson je bila vrijedan sakupljač publikacija razbacanih po mnogobrojnim znanstvenim časopisima. Radi se o studijama u kojima se znanstvenim jezikom opisuju (moguće) posljedice kemijske invazije na plodna polja. Ljudima su takvi tekstovi uglavnom nedostupni i teško probavljivi, pa ih je Carson prevodila na jezik pristupačan i razumljiv javnosti. Time je nametnula standard znanstvene odgovornosti: onaj znanstvenik koji previđa ili ignorira podatke, upozorenja i sumnje ili je znanstveno nepismen ili je znanstveno nepošten.

Svojim se stilom, pristupom i uvidom zalagala za dijalog javnosti, znanosti i politike o okolišnim problemima, pesticidima, bolestima... Bila je inicijator argumentiranih rasprava, interdisciplinarnog i pluriperspektivnog pristupa u kojem iskustvo lovca, promatranje seljaka, zabrinutost domaćice ili stajalište znanstvenika imaju svoju posebnu vrijednost.

Nametnula je, također, stil pisanja. Svako njezino poglavlje je detektivska ekološka priča u kojima se sumnje i upozorenja temelje na objavljenim znanstvenim podacima, na otkrivanju sukoba interesa, moralnim promišljanjima... U svakom kemijskom nasrtaju na prirodu razotkrivala je mrežu odnosa, mehanizme interesnih sprega, prikazivala je sudionike sukoba (javnost, državne institucije, znanstvenici, industrija, političari) i ukazivala na potrebu odgovornog i cjelovitog promišljanja ekoloških problema. Isti stil pisanja primijenit će 34 godine kasnije profesorica Theo Colborn, novinarka Dianne Dumanoski i ekološki aktivist John Peterson Myers u ekološkom bestseleru „Naša ukradena budućnost“ („Our stolen future“). Ta znanstvena detektivska knjiga smatra se revival-om „Tihog proljeća“, a bavi se novim hormonskim otrovima (endokrinim disruptorima) i postavlja nova pitanja: Ugrožavamo li vlastitu plodnost, inteligenciju i opstanak?

Druga strana raja

Pojava prvih tekstova Carson u „The New Yorkeru“ o agrokemijskom nasilju nad prirodom popraćen je otporom i protestom onih koji zarađuju zagađivanjem. U nedostatku argumenata preostale su im uvrede: Carson su nazivali histeričnom i ekstremistom, fanatičnim braniteljem kulta prirodne ravnoteže, medicinskim šarlatanom, ljubiteljem ptica... I „ugledne“ novine poput „Time“-a posrnule su pred napastima ad hominem argumenata; za njih je Carson bila „svećenica prirode“ koja se razbacuje „emocionalnim vokabularom“. Etikete i sudbinu Rachel Carson dijeli većina onih koji su kasnije također upozoravali na posljedice neosmišljenog progresa, na toksičnost agrokemijskog arsenala, na pohlepu kao temelj profita...

Mnogi su alergični na knjigu i osobu Rachel Carson, jer u njezinom opusu predosjećaju, ali ne razumiju, fundamentalni prigovor vrijednostima i smislu materijalizma, scijentizma i tehnološke kontrole nad prirodom (vidi npr: Gary Kroll, Reflections 9:2, 2002). Rachel Carson je „Tiho proljeće“ posvetila Albertu Schweitzeru, još jednome „iritantnom“ mirotvorcu, koristeći njegove riječi: „Čovjek je izgubio sposobnost predviđanja i sprječavanja. Završit će razaranjem Zemlje.“

Valerije Vrček

{linkr:related;keywords:valerije+vr%C3%84%C2%8Dek;limit:7;title:vezani+sadr%C3%85%C2%BEaj}