Da je Hrvatsko novinarsko društvo hrvatsko samo po imenu ne znaju samo oni koji nikada nisu zavirili u taj jugoudbaški protuhrvatski brlog. Njime vladaju stari jugoudbaški jugoslavenski kadrovi. Novinarsko društvo ima i svoj list. Istina, neugledan je, izgleda priprost, grafički neuređen... Čini mi se iz samo jednoga razloga; Da se Vlasi ne dosete! Naime, staro je obavještajno (pa i udbaško) pravilo da se neprijatelju nikada sve ne servira onako kako bi trebalo. Tako je i s glasilom HND-a Novinar.

Njime, kao i cijelim Društvom, upravljaju isti oni koji za njega i pišu. A pišu za masne honorare. I, itekako pišu. Uglavnom protiv svega hrvatskoga. Rijetko nešto afirmativno. Nije vrijeme ulaska u širu analizu, dovoljno je pogledati zadnji broj Novinara i rubriku pri kraju časopisa – In memoriam. Tu se između ostalih umrlih „starih kadrova“ nalazi i in memoriam Veljku Kneževiću (1931. – 2012.). Radi se o starom jugokomunističkom kadru koji je desetljećima vedrio i oblačio na „Radio Zagrebu“ i „Televiziji Zagreb“. Tako iz pera nepotpisanog autora (opet, Da se Vlasi ne dosete!) saznajemo njegov „bogati“ životopis. Od 1972., dakle, od rušenja s vlasti proljećara, do bijega iz Hrvatske nakon obnove hrvatske državnosti 1990./1991. bio je na čelu radija i televizije. Samo je mijenjao nazive; od „direktora“ do „generalnog direktora“.

Nepotpisani autor nekrologa je napisao da je „učinio mnogo na razvoju tih dvaju medija (op. radija i televizije), a napose se brinuo za otvaranje dopisništava i centra u svim dijelima zemlje (op. misli se Jugoslavije), i u inozemstvu, zalagao se za nagrađivanje novinara prema rezultatima rada, a upamćen je i kao istinski borac za dignitet profesije“. Nepotpisani autor ode Veljku Kneževiću završava tekst riječima: „Nakon demokratskih izbora dao ostavku na dužnost generalnog direktora Radiotelevizije Zagreb te se zaposlio kao savjetnik za televizijski program na Radio-televiziji Beograd. Bio je veleposlanik SR Jugoslavije u Hrvatskoj 1994.-1999. Posljednje riječi oproštaja na Groblju Mirogoj uputio mu je dr. Slobodan Uzelac“.

Iz ovoga kratkog navoda vidljivo je kako vladajući u Novinaru zamagljuju povijest i šire neistine. Veljko Knežević je bio jedan od najodanijih hrvatskih Srba velikosrpskom jugoslavenskom režimu u Beogradu, koji se nakon demokratskih promjena 1990. odmah svrstao na stranu onih kojima je godinama vjerno služio. Preko noći pobjegao je u Beograd, stavio se na raspolaganje svojoj srpskoj braći i s neraspakiranim koferima čekao da se slavodobitno – za tjedan, dva – vrati u Zagreb na mjesto zločina. Kako mu to nije uspjelo, kao i stotinama drugih hrvatskih Srba, postao je savjetnik na već dobrano preimenovanoj „Radio-televiziji Srbije“, a ne na „Radio-televiziji Beograd“ kako lažu u Novinaru. Istina, Veljko Knežević je bio i Miloševićev veleposlanik u Zagrebu u ono teško predolujno vrijeme, a, kako su godine učinile svoje, pa starim/novim gospodarima nije više trebao, poput mnogih beogradskih stanara pod stare dane skrasio se u Zagrebu.

Zrinko Horvat / Hrvatski fokus