U Bosni i Hercegovini postalo je skoro izlišno gledati i čitati medije, jer pošten čovjek ne može ništa drugo nego biti utučen, deprimiran i biti zabrinut za budućnost svoje obitelji i okruženja u kojemu živi.

Malo je, skoro nikakvih, pozitivnih vijesti koje bi bile pokazatelj oporavka bh. društva prije svega, oporavka gospodarske i socijalne slike te smirivanja političkih prilika u BiH. Naprotiv, velika većina naroda i građana upada sve dublje u „živo blato“ socijalne nesigurnosti i prezaduženosti.

Nije pretenciozno kazati da velika većina obitelji u BiH živi „na rubu“ egzistencije sa tendencijom da će sve teže i teže preživljavati u bliskoj budućnosti. Onim „elitama“ koje u svakom smislu „drmaju“ ovom zemljom, kao i njihovim „pobočnicima“ koji imaju koristi od „uprknuća“, sadašnja katastrofalna socijalna i gospodarska slika u BiH nije razlog za brigu. Dapače, oni žive u nekakvim svojim virtualnim svijetovima, okruženi su uskom skupinom ljudi interesno povezanih bez pravih i istinskih, odnosno zdravih temelja prijateljstva.

Mali „milijun“ političkih borbi i spletki na svim razinama vlasti u BiH dominiraju u medijima, razgovorima, tako da se stječe dojam kako su pitanja vezana za krah gospodarstva i socijalne neprilike u BiH još uvijek na marginama.

Evidentno je međutim, kako se iz dana u dan sve teže živi, cijene energenata, živežnih namirnica i svega onoga što prosječnoj obitelji treba za jedan koliko – toliko nornalan život skoro pa svakodenvno „divljaju“, proizvodnja je „na koljenima“, proračuni su presušili, ulaganja u proizvodne procese su odavno zamrla, nezaposlenost je sve veća i veća, a nikakvi konkretni pozitivni pokazatelji se ne naziru.

Socijalni krah „osjeti se u zraku“, no svi nadležni još šute i ne govore o tome. Možda ih nije briga, možda im je neugodno govoriti javno o tome, možda nemaju rješenja, ali vrijeme je već poodavno izmaklo. Čudno je također, da i sindikalne vođe raznoraznih sindikata, a ima ih „mali milijun“ u ovoj zemlji, ili šute ili poluglasno navješćuju ovo što je prethodno napisano. Predstavnici međunarodne zajednice u BiH u svojim istupima tek usput spomenu pokoju rečenicu o aktualnim socijalnim prilikama.

Svi su zato grlati i upinju se kada se treba javno zakleti za „euroatlantsku perspektivu“ BiH. To je već postala „otrcana“ floskula te je toliko „isprostituirana“ da se ljudima „diže kosa na glavi“ kada je slušaju od raznoraznih političkih struktura i političara, od najniže do državne razine.

Puno je otrcane priče i fraza, ali konkretnih i učinkovitih mjera koje će stabilizirati političke prilike u BiH, a samim tim i ekonomsko – socijalne prilike niti na vidiku.

Realnost je da je sve više velikih ali i manjih poduzeća u stečaju, da je sve više radnika bez posla, plaća i doprinosa, sve je izvjesnija nemogućnost redovite isplate ionako mizernih mirovina, sve je više štrajkova, gladi, očaja, a u velikom porastu je broj kriminalnih djela, kao i onih koji zbog siromaštva dižu ruku na sebe i na svoje obitelji.

Nazočna je apatija, bezvoljnost i ljudi više ne vide prespektivu ove zemlje i življenja u njoj. To je jedina prava istina, na žalost, u ovom trenutku, a sve druge izjave izgovaraju se u dnevno političke svrhe koje za cilj i dalje imaju sijanje atmosfere straha, netrepeljivosti prema drugomu i drugačijem te dizanju tenzija koje za cilj imaju „homogenzirati svoj narod“ protiv druga dva naroda u BiH.

Pošto smo opet u predizbornoj godini, tenzije se svjesno dižu kako bi se svoji glasači ponovno homogenizirali, te kako bi se umjesto teškom socijalnom slikom u ovoj državi bavili „jeftinim dnevno političkim igrokazima“.

Realnost je da će na predstojećim lokalnim izborima izlaznost biti vjerojatno ponovno mala, ljudi su zasićeni izborima koji im ne donose ništa pozitivno, dapače, sve se teže živi.

Izgovora ima ovakvih i onakvih, ali kada se podvuče crta dođe se na istu konstataciju – stalno se izlazi na izbore, slušaju se kojekakva jalova obećanja, ali iz mjeseca u mjesec sve se teže živi. Ovo se mora jasno i glasno kazati i nitko ne smije biti amnestiran, pa što god bili razlozi.

Ako postoje opravdani razlozi da nešto ne ide kako treba, „da škripi“ onda treba jasno i glasno reći koji su to razlozi, tko je odgovoran za njih, sustavno raditi da bi se otklonili razlozi neuspjeha i biti dosljedan obećanjima. Bolje puno ne obećavati pa uraditi makar nešto, nego puno obećati a imati mizeran ili skoro nikakav učinak.

Nemali broj njih reći će kako treba biti optimističan u budućnost življenja u ovoj zemlji i vjerojatno su u pravu, no postavlja se pitanje jesu li možda u pravu i oni dežurni cinici koji kažu kako je „optimistična osoba u biti ona koja nema dovoljno kvalitetnih informacija da bi potkrijepila taj svoj optimizam“.

Iščekujući bolja vremena i bolje življenje u ovoj zemlji ostaje nam čvrsto vjerovati u dragog Boga i duhovno ozdravljenje svih naroda i građana ove zemlje.

Mišo Relota