Još uvijek se rado prisjećam pjesme iz djetinjstva koju su, idući blatnjavim seoskim putem, upravo kroz korizmu, znali zapjevati momci u mom posavskom  kraju: "Oj korizmo ni'ko te ne kaje, samo parok (župnik) koji misu daje!" Ovo i ovakvo  pjevanje imalo je i ima višestruko značenje. Prvo: pjevanjem su svjesno željeli pokazati da su oni upravo ti "revolucionari", koji do crkvenih propisa ne drže baš previše! Crkva upravo preporučuje da u korizmenom vremenu treba izbjegavati javne veselice, svatove i zabave. I drugo: bio je to svojevrsni protest. Tu su pjesmu najradije pjevali oko crkve kako bi ih i župnik čuo. Gotovo za ne povjerovati da je u katoličkoj Posavini takvo što moguće! Da, i to se dešava. Tome u prilog navodim i činjenicu da upravo u Posavini svatovi, kad se malo ponapiju ili pak "žene kad idu po ruvo", najradije pjevaju "masne pjesme" upravo dok prolaze pokraj župne crkve.

Pitao sam pametnije i iskusnije ljude kako to treba protumačiti? Svi su istog mišljenja da i mali čovjek ponekad želi pokazati da se ne boji "jačeg i moćnijeg", pa makar i uz pomoć nekoliko promila alkohola u krvi. A taj "jači i moćniji u selu" je obično župnik. Župnik u našim bosanskim selima još uvijek ima važnu i utjecajnu ulogu. Zapjevati župniku pod prozorom ili prevariti župnika za vjenčanje u nekim se posavskim  mjestima smatra "specijalitetom"!

No, vratimo se mi našoj zadanoj temi i pokušajmo odgovoriti na pitanje: je li korizma u našem vremenu izgubila svoje prvotno značenje? Usuđujem se javno ustvrditi da - nije! Izuzetaka je uvijek bilo i bit će! Naš čovjek, osobito onaj u Bosni i Hercegovini, i kad ode iz svog rodnog kraja on ostaje, u velikoj većini, vjeran svojoj vjeri i običajima. Ovo govorim kao svećenik koji je trećinu svog života proveo u svijetu družeći se s našim ljudima. Rijetki su narodi u Europi, koji toliko drže do tradicije, kao što je to upravo naš hrvatski, katolički narod! Mnogi će reći da je tradicija slična pepelu ispod kojeg se ne vidi žar vjere. Pa ipak, ako to uzmeš našem čovjeku, što će mu onda ostati? Mišljenja sam da na tradiciju treba nadograđivati živu vjeru.

Što je s korizmenim običajima?

Naš je čovjek još uvijek vjeran običajima svojih pradjedova, kako u domovini, tako i u tuđini. Post, molitva, djela ljubavi, češće pohađanje svete mise, pučke pobožnosti: molitva krunice i Križnoga puta, sakramentalne ispovijedi, poučavanje odraslih u vjeri, osobna izmirenja... Sve su to plodovi čvrste vjere naših ljudi. Kako je teško "kroničnim" pušačima odreći se pušenja kroz čitavu korizmu? Kako je teško ljudima, koji vole popiti, odreći se alkohola, kako je teško postiti o kruhu i vodi, pa makar to bilo samo srijedom i petkom u korizmi! Pa ipak u našem narodu takvi nisu rijetki. Kako je lijepo vidjeti u našim crkvama, kako u domovini tako i u svijetu  gdje se okupljaju naši ljudi na Bogoslužje, upravo u korizmenom i božićnom vremenu duge redove pred ispovjedaonicama onih koji žele okajati svoje grijehe! Nijemci, Austrijanci, Švicarci ne mogu se čudom načuditi! Našem narodu treba još reći da post mora imati i socijalni karakter. Novac, kojeg sam uštedio na osobnom postu, darovat ću nekome komu korizma traje gotovo čitavu godinu, koji je više gladan nego sit. Stručnjaci tvrde da su od trojice ljudi na svijetu - dvojica gladni! Prazniti se od tjelesne hrane, a ispunjavati se više Riječju i milošću  Božjom!

Cvjetnica

Korizmena strogoća i ozbiljnost potrajali bi sve do Cvjetnice. Na Cvjetnicu se smjelo malo i proveseliti. Na Cvjetnicu započinje sveti tjedan! Djevojke i snaše ustajale bi se rano u zoru i odlazile u šumu nabrati poljskog cvijeća i zelenila da nakite seoske bunare, ali isto tako i da se umiju mirišljavom vodom. Ona tog dana ima posebne moći u pomlađivanju. Mlade su snaše na đeram vješale bogato ukrašene otarke (ručno izrađivane ručnike), a  drvene kante za grabljenje  vode  kitile bi najfinijim poljskim cvijećem. To je isto vrijedilo i za kantu za vodu u kući iz koje se pila voda. U kasno doba noći, kad je selo pozaspalo, momci  bi činili različite nepodopštine po selu, osobito po dvorištima i kućama u kojima su stanovale djevojke dozrele za udaju. Što je bilo više nereda značilo je da djevojka ima više prosaca! Momci su s jednog kraja sela donosili drvene kapije u drugi kraj sela i stavljali ih na bunar tako da domaća čeljad nije mogla vode za piće zagrabiti. Na đeram bi objesili sepet s mačkom koja se u zoru počela derati u želji da je spuste dolje... Po sokaku bi bacali pljevu ili piljevinu tako da su djevojke imale u rano Cvjetno jutro pune ruke posla dok su dvorište dovele u red. Oni mlađi išli su na veliku, a stariji na ranu misu.

Vjenceslav Janjić