Već nekoliko dana u tisku se pojavljuje vijest o tome kako nepoznati počinitelji pale automobilske gume u zadarskoj okolici. To paljenje guma je, kako se u tim vijestima kaže, izraz nezadovoljstva presudom hrvatskim generalima u Haagu. Ništa posebno, to mladost ne nalazi adekvatniji način da izrazi svoje ogorčenje. Zasada nema vijesti o pronađenim i privedenim paliteljima. Barem ja nisam naletio na njih ako ih je i bilo.

Ipak, gume? Zašto baš gume? Nikako nisam mogao odgovoriti na to pitanje. Razumljivo mi je da mladi ljudi, nezadovoljni nekom društvenom situacijom, prosvjeduju, pišu grafite, stvaraju grupe na Facebooku, pa čak i da izazivaju nerede, ali paljenje guma nekako mi je djelovalo potpuno izvan konteksta vremena, recentnih oblika prosvjedovanja, svega očekivanoga. A onda sam se sjetio. Sedamdesetih i osamdesetih u mome kraju svakog desetog travnja uvijek bi gorjeli svitnjaci narodnog inata. U podlozi svitnjaka obično su bile stare automobilske gume. Palili su ih najčešće adolescenti, ne što bi im NDH nešto posebno značila ni što su o njoj previše znali nego da pokažu kako im aktualni vlastodršci idu na živce. Bio je to jednostavno izraz narodnog bunta protiv društvene klime u kojoj se država uglavnom bavila potragom za unutarnjim neprijateljima, to jest nacionalistima, a svako očitovanje nacionalnog osjećaja bilo je strogo kažnjavano. Mladim ljudima koji po naravi stvari vole zabranjene stvari nacionalizam je i stoga bio privlačniji nego bi bio da je stanje u zemlji bilo normalno. Uostalom, glupo je uopće pjevanje Vile Velebita ili Ustani bane nazivati nacionalizmom. Hrvati nikada nisu ni bili nacionalisti. Ne stoga što oni to možda ne bi htjeli biti, nego stoga što ima to nikada nije bilo dopušteno da budu. Nacionalizam kao ideologija podrazumijeva razrađen plan, popis ciljeva, strategiju, kulturnu politiku itd. Hrvati to nikada nisu imali. Jedino ako netko misli da je ovo samoubilačko vrludanje od devedeset osme do danas razrađena strategija! Tuđmanovih desetak godina doduše u tom smislu strše, ali učinjen je golemi napor da ih hod povijesti poravna i poništi. Zanimljivo je da se nacionalizam obično pripisuje malim i porobljenim narodima (Hrvatima, Slovacima, Ircima itd.) ili narodima koje drugi veliki sprječavaju da postanu velikima (npr. Nijemcima). Rijetko se može čuti da netko Engleze, Francuze ili Amerikance optužuje za nacionalizam. Nacionalizam je tako postao samo jedna od naracija kojom veliki sprječavaju male da ispričaju svoju priču. Šteta, jer je tako onemogućen svaki razložan razgovor o stvarnom nacionalizmu, njegovim dobrim stranama i njegovim zloćudnim manifestacijama u obliku posezanja za tuđim.

No, vratimo se gorućim gumama. Tko je mogao zamisliti da ćemo u ostvarenoj samostalnoj Hrvatskoj pribjegavati istoj vrsti bunta kao i tijekom olovnih jugoslavenskih godina!? Noću, krišom paliti gume kako bismo iskazali povrijeđeno hrvatstvo! To je toliko apsurdno da se čovjek mora zapitati je li to stvarnost ili samo ružan san. Budući da ipak jest stvarnost, naviru nova pitanja. Jesu li se u strukture moći vratili oni isti protiv koji smo nekoć palili gume? Mladići iz okolice Zadra o tome vjerojatno ne razmišljaju, uostalom dok su paljeni oni svitnjaci o kojima sam govorio oni još nisu bili ni rođeni. Svejedno, instinktivno pribjegavanje istom tipu iskazivanja nezadovoljstva pokazuje da su okolnosti koje ga izazivaju na neki način slične.

Zato je možda i posljednji trenutak da se hrvatski ljudi konačno priberu. Oni na vlasti da počnu voditi državne poslove kako to čine sve normalne vlasti u svijetu ili da se maknu; oni tzv. obični ljudi da konačno od vlasti i institucija zatraže da rade svoj posao ili da se maknu. U državi koja je barem nominalno samostalna i demokratska neartikulirani bunt poput paljenja guma je puko rasipanje energije. Vrijeme je da stanovnici ove zemlje konačno počnu zahtijevati svoja prava. Pravo na nacionalni ponos i domoljublje preduvjet je za ostvarenje i svih ostalih prava.