Nema smisla pisati ovo što pišem. Stalno ista lica, iste igre, iste poteškoće. S druge strane oni što ovako ne pišu dobro prolaze. Eno ih puna javna glasila, dobivaju nagrade, drži se do njih. Očito su izabrali pravu stranu. Dotle ti...

Naravno, ne vode ove misli nikuda. I upravo zbog njih i pišem. Valjda smo još kao mala djeca shvatili da se ne bismo trebali dati prevariti. Oni bi to zacijelo željeli. Kojekakve protuhe okite priznanjima i pohvalama te nam ih stavljaju za uzor. Pristojan čovjek od njih okreće glavu, a i oni od njega. Gledao sam to nedavno u Zagrebu. Prođe naduvena javna veličina i spazivši naše društvo, kao poče nešto gledati u izlogu. Priče su nam se, naime, davno razišle.

Stjepan Mesić izgleda da svime ovim ne razbija glavu. On glumi, mislim sada, gluma predsjednika države već je, hvala Bogu, prošla. Bilo na televiziji. Dohvatio se neke uloge u nekom tamo filmu na otoku. Reče, a i oni oko njega, da mu dobro ide. Kao ono kad je dijelio transkripte. Uvjerava nas da nije, a svi vidimo da jest. Što ti je pravi glumac. Mogao bi s Radom Šerbedžijom predavati na akademiji u Rijeci. Valjda dekan ne će zbog toga podnijeti ostavku, ponovno, jedan je to već učinio. Pustimo, ipak, ljude da glume. Uvijek smo bili otvoreni prema tuđincima. Dobro, jesu oni naši, ali su njihovi. Uzmite to kako hoćete. Važno je da nisu Hercegovci, jer su oni krivi za sva zla koja stigoše jedinu nam Hrvatsku. Tako kažu pristalice nabrojenih.

Prebacimo se mi s ove strane granice, bolje je. Naučili smo raskopavati društvena uređenja, a ovo što se ovamo trenutno događa zaista treba raskopati. Ne mislim nipošto na Hrvatski narodni sabor. Njega bi raskopali neki drugi, navodno naši. Slavodobitno neki dan uskliknuše u novinama, Dnevni list kažu da se zovu, da nema novca za financiranje Hrvatskog narodnog sabora. Moram priznati da sam se malo trznuo, a onda sam odmahnuo rukom. To oni pišu. Njihovi naši. Neka im bude. Bit će još manje čitatelja. Barem nekih. A i drugih, jer ih ne će namirisati svojima.

Na nekom drugom mjestu pročitao sam kako se postaviše prema Hrvatima u središnjoj Bosni, Travniku, tamo gdje je nekada bio vezir i gdje su ubijali naše povratnike iz ovog zadnjeg rata. Mimo svih zakona uspostaviše nekakvu vlast. Na to ih uputi, a tko drugi, nego nasljednica negdašnje komunističke partije, SDP kažu da se sada zovu. Visoki predstavnik Valentin Inzko uporno šuti. Blagoslovio je klepanje takve vlasti na razini Federacije pa zbog čega ne bi i u nekom tamo Travniku. Išao je neki dan po mišljenje kod svojih gazda i sad se osjeća sigurnije. Neka, valja kad nama vladaju pametni ljudi. Ispričavam se što sam neki dan rekao jednom njegovom prijatelju da je plaćenik. Mislio sam, ne smije imati svoje mišljenje, radi što mu se kaže, pa što bi drugo bio nego plaćenik. Šteta. Bili smo se ponadali da je nešto drugo nego Britanac s kolonijalnim bičem u rukama.

Da je drug Tito tu, bilo bi to drukčije. Znao bi on s ovim tuđincima. Postavio bi svoje plaćenike i bilo bi nam dobro. Čuo sam to jučer na Federalnom radiju. Slušatelj se raspištoljio u tom stilu, a mlađahni voditelj samo štuca, žao mu da nije živio u ta bajna vremena. Ali se sjeća, reče, pionirske marame, hodanja po partizanskim svetištima, štafete. Umalo mi ne kanu suza. A onda se sjetih da je Tito itekako znao zaobići istinu. Najnovija istraživanja priopćiše da je bio zapravo Franc Ambrož, kominternin agent, koji je prisvojio identitet svoga polubrata Josipa Broza Šapajeva, poginulog u španjolskom građanskom ratu. Polubrat je po tome što mu je majka, Slovenka, radila kod nekog Židova u Beču i dogodilo se. On ga je kasnije školovao pa je izvrsno svirao glasovir, govorio tuđe jezike, uglavnom imao ponašanje koje baš ne odgovara bravarskom zvanju. Uz to je imao i sve prste, a njegovu polubratu stroj je odsjekao jedan. Da sve ne bih prepričavao, koga zanima neka radije ode na stranice portala hrsvijet.net i tamo to pročita. Meni se u svibnju zaista više ne da o čovjeku kojeg staviše među prvih deset suvremenih krvnika.

Zaista, tko je na kojoj strani? Samo to Bog zna. Nama je ljudima tek pokušati to odgonetnuti. Naročito je to važno u zgusnuta vremena, kao što su ova naša sada. Grješke nisu dopuštene jer odosmo u propast.

Mislih gornjom rečenicom završiti ovo pisanje, ali se na internetu stidljivo pojavi vijest da je umro jedan od prosvjednika glađu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Ne žele ništa posebno, tek da Hrvatski sabor, nekada državni, na svoj dnevni red stavi točku o, malo je reći, sramnoj presudi našim generalima u Haagu. Političari to uporno izbjegavaju i pričaju o tome kako zatvaraju ta i ta poglavlja u, mnogi kažu, ponižavajućem pristupanju Europskoj uniji. Na radiju malo prije čuh, kratko, da su prosvjednike posjetili ti i ti. O pokojnome ništa. Televizija će potpuno šutjeti. Ali, neka je pokoj vječni svim umrlima za našu slobodu. Uspjet ćemo unatoč svoj šutnji!

Miljenko Stojić