Do lipnja 1992. velik dio hrvatskih krajeva je bio okupiran i Hrvati su nizali same gubitke. Iako danas mnogi tvrde da je tek 1993. Hrvatska ostvarila prvu pobjedu – Maslenicu, ipak je operacija „Lipanjske zore“ 1992. bila prekretnica i prva velika hrvatska pobjeda. Oslobođeno je oko 1.800 km2 teritorija.

Mala, elitna postrojba „Ludvig Pavlović“ dala je toj operaciji svoj veliki doprinos. Ona se sastojala od samo 3 bojne, specijalizirane za najteže zadatke.

Nakon što su vodili prve borbe na Dubrovačkom bojištu, general Daidža i nekolicina domoljuba, okupili su dragovoljce krajem 1991. u negdašnjem ljetovalištu JNA Baško Polje, gdje su ih počeli obučavati i pripremati za ono što je uslijedilo početkom 1992. Kad je pao Vukovar, oni su počeli užurbano pripremati I. dobrovoljačku pukovniju „Kralj Tomislav“ za očekivano otvaranje novog južnog bojišta, u Hercegovini. Jedno vrijeme boravili su u selu Dragljani, spavajući u osnovnoj školi i naporno vježbajući po zabiokovskim brdima, dok im je logistika bila u hotelu Baško Polje, sve do oslobađanja čapljinske vojarne. Okupili su se tu hrabri momci, iz različitih krajeva Hrvatske i BiH. Bilo je i muslimana, te nekoliko Albanaca, ali većina su bili mladi, kršni Hercegovci. Svi oni, stavili su svoj život domovini na raspolaganje!

Pokretom četnika iz Mostara prema zapadnoj Hercegovini, oni su ih prvi zaustavili, a uskoro se krenulo u osvajanje čapljinske „kasarne“ i opet su Božanovi momci bili prvi koji su ušli u nju, za Uskrs 1992. Umjesto dotadašnjeg naziva „daidžini“, već su ih svi počeli zvati „Božanovi“, po njihovu legendarnom zapovjedniku Božanu Šimoviću, po kojem je kasnije vojarna u Čapljini dobila ime. Oslobađanjem vojarne, problemi nisu riješeni, jer su Srbi, utaboreni na lijevoj obali Neretve, nesmiljeno nastavili tući iz svih raspoloživih oružja po civilnim ciljevima na desnoj obali (a tamo nikakvih drugih nije ni bilo), a Čapljina i okolna mjesta su bili iseljeni, no njihove granate često su dobacivale i do 15 km udaljenog Ljubuškog, u kojem su djeca ginula, pa tako i brat i sestra Kraljević, od 2 i 11 godina.

Hrvatska mjesta južno od „srpske autonomne oblasti Tasovčići“, Čeljevo, Višići, pa sve do Metkovića, u kojem se našao velik broj izbjeglih Hrvata iz istočne Hercegovine, svakodnevno su razarana. Nekoliko mjeseci bilo je neizdrživo, jer su avioni JNA nadlijetali cijelo područje i povremeno bacali „krmače“.

Pod zapovjedništvom hrvatskog generala Janka Bobetka, početkom lipnja 1992, otpočela je svehrvatska operacija oslobađanja tih teritorija od srpskog agresora. Tada su Božanovi momci, sad pod novim imenom „Postrojba za posebne namjene LUDVIG PAVLOVIĆ“, u ranu lipanjsku zoru, prvi PREGAZILI hladnu Neretvu i iznenadili četnike na spavanju. Bio je to neslavan kraj „SAO Tasovčića“, a nezaboravna pobjeda PPN „Ludvig Pavlović“. Nastavili su nezaustavljivo dalje, uz vrlo male gubitke, a prošli su nakon toga, zapravo sve, preko Cincara, Zime, Skokova, Ljeta do Maestrala. U svim bitkama generala Gotovine oni su sudjelovali, kao 60. desantna gardijska bojna. Jedina su postrojba HV koja je u izravnom boju ostala čak bez dva svoja zapovjednika, jer njihovi su zapovjednici izdavali uvijek zapovjedi „ZA MNOM“!

Prvi zapovjednik, pukovnik Božan Šimović, poginuo je na Stjepan Križu 8. 11. 1992, sa 33 godine. Treći po redu zapovjednik, brigadir Ante Primorac, poginuo je na Kupresu 7. 11. 1994, sa 28 godina života. Ante je inače bio teže ranjen 1992. godine, pa je kao 70%-tni invalid mogao otići u mirovinu, ali se vratio u postrojbu i dao svoj mladi život za domovinu.

Nakon rata, postrojba je rasformirana, neki su otišli u mirovinu, neki su još uvijek djelatne vojne osobe, a predsjednik Mesić nekima je dao nečasan otpust, te se još nisu uspjeli izboriti za svoj status.

U tu postrojbu nije mogao ući baš svatko, a zapovjednici su tražili izuzetnu vojničku stegu, i krajnje odgovorno ponašanje. Stoga se i događalo da se tamo moglo doći tek ako ti je u postrojbi brat koji se već iskazao ili netko tko jamči za tebe, a svaki prekršaj se kažnjavao izbacivanjem iz postrojbe.

Zanimljivo je da se prvi sukob muslimana i Hrvata dogodio 19. siječnja 1993, kada su muslimani zapriječili barikadama put osobnom automobilu u kojem se pet pripadnika ove postrojbe vraćalo s bojišta, te su ih muslimani zarobili. Pri njihovom oslobađanju, pomogao je Jasmin Jaganjac, koji se ranije s njima borio protiv srpskog agresora.

Pripadnici ove postrojbe su, zajedno s Darijem Kordićem, odolijevali, nekoliko tisuća brojnijim, muslimanskim napadima na Busovaču, punih 40 dana, odsječeni, u okruženju, bez hrane i ikakve pomoći. Nitko nije znao jesu li živi, a uspjeli su preživjeti zahvaljujući haškom osuđeniku Dariju Kordiću, koji je naredio da preostale žene prave pite od krumpira, čime se tjednima hranilo tih 100 vojnika!

Tako disciplinirani, mogli su učiniti nevjerovatne podvige i ostvariti tolike pobjede, uvijek su izvlačili svojeg ranjenog i poginulog, sigurni da ni njih neće ostaviti!

Hrabri i nezaustavljivi, baš kao i Ludvig Pavlović, 20 godina prije njih, gotovo po istim brdima, ali on je bio sa još samo 18 ljudi, sa svojih 20 godina spreman dati život za Hrvatsku, no sudbina ga je poštedila tada, odrobijao je 20 dugih godina, te ga je ruka UDBE stigla 1991. nakon izlaska na slobodu, čije ime su oni s ponosom nosili.

Svima njima, mrtvima i živima – posvećujem ovaj kratki napis!

Politička scena