I dok se hrvatska politička elita nalazi u orgazmičkom stanju zbog, kako kažu, dosegnutog vrhunca u šesto-godišnjem snošaju s Europskim zavodnicima, obični ljudi (koji se većinom ipak osjećaju posve drugačije) manje misle na eure, a veću im brigu zadaju Švicarci.

Turistička sezona i ove je godine nacionalni ekonomski hit, slamka spasa za kojom posežu brojne hrvatske ruke, od onih najmanjih do onih najvećih. Nada uzdanica za državni proračun, ali i kućne budžete sitnozubih kojima su krediti poput tsunamija nasrnuli na opstanak. Devet mjeseci su se otplaćivali, a sada treba iskoristiti devedeset dana za održati glavu iznad vode. Jasno, samo sretnici će imati 90 dana, jer većina će ipak morati ozbiljnije računati tek na kakvih 45 ili 60, ako meteorologija bude naklonjena, te ako ovršitelji ne budu brži od turista. Međutim, ne treba očajavati već situaciju preokrenuti u svoju korist, te od života u Lijepoj našoj napraviti umjetnost (jer to je već duže vrijeme upravo to), ponuditi djelo svijetu i pristojno zaraditi.

Prazan pijat i bose noge

No food on my table, no shoes on my feet… stihovi su to blues skladbe glasovitoga, na žalost preminuloga, John Lee Hookera koji više nego jasno govore o "crnjaku" koji je zadesio junaka pjesme. Prazan mu pijat i bose noge. Situacija koju optimisti pretvaraju u umjetnost, a pesimiste vodi na psihijatriju. Nismo svi isti i ne znamo se svi na pravi način nositi sa problemima koji nam se ispriječe na trnovitom životnom putu. Kada mu je najteže, netko počne pjevati, a drugi pak padne u očaj i depresiju i tako potone još dublje. Netko bi rekao: lako je bilo tom crncu pjevati nad praznim pijatom, nije on digao turistički kredit na deset ili dvadeset godina i svu lovu uzidao u apartmane koji sada odzvanjaju prazninom, a Švicarac raste u nebesa. Osim toga, tko je taj tip i što me se tiču njegovi problemi, kao da mi i mojih nije preko glave.

Da ne bismo ostali praznog pijata

Naravno da Hookerov siromašak nema veze sa nama, no sudbina koja ga je snašla mogla bi postati dijelom i naših životnih iskustava. Jednostavno rečeno, radili smo račun bez krčmara i moglo bi se dogoditi da ostanemo "kratki". A neće krčmar pitati zašto nemamo dosta šoldi da platimo što smo kusali. Negdje smo se preračunali i sad đava kuca na vrata. Nešto treba poduzeti prije nego nam pijat ostane prazan i prije nego ostanemo bez postola na nogama, pa zapjevajmo blues za makarski turizam.

Treba nam središnji događaj

Možda bi bilo najbolje da odmah počnemo pjevati. Čak što više, pretvorimo jad u veselje, osmislimo festival po kojemu ćemo postati poznati diljem planete zemlje. Dubrovnik ima ljetne igre, Hvar praši techno, Korčula pleše morešku, na Zrču se pucaju sve u šesnaest, u Istri se jedu tartufi, otocima odzvanja jazz i reagge, u Grčkoj razbijaju pijate (prazne), Španjolci tuku bikove (bikovi tuku njih) a u Veneciji se voze u gondolama. Svugdje se nešto događa i ljudi idu tamo. Na većem dijelu obale izdanoga mora (jasno, ako izuzmemo gore navedene ekstreme), ne događa se ništa osim polupraznog apartmanovanja. To je zona za blues i ljudi bi sigurno došli i to čudo vidjeti, kao što potegnu čak do Ria da bi vidjeli maškare. Predlažem da osmislimo Hrvatski turistički blues festival kao nacionalnu glazbeno-kulturnu turističku prepoznatljivost.

Program turističkog blues festivala

Tu velebnu glazbeno-scensku manifestaciju otvorio bi obredni ples cimerfraj uskoka i hajduka koji bi, plešući, nosili kartone s onim, već povijesnim, natpisima što daju na znanje da još ima praznih apartmana. Nakon njih, uz mnogobrojne domaće i inozemne gostujuće blues skupine, nastupili bi i lokalni bendovi sastavljeni od iznajmljivača ležaljki i pedalina, nervoznih ugostitelja, ljutih bukera i lucidnih trgovaca đinđama. Pred sam središnji dio programa počeo bi se prašiti čvrsti boogie u izvedbi bendova sastavljenih od koncesionara pomorskog dobra, čije bi izvedbe bile popraćene iznenadnom tutnjavom bagera i prolaskom kipera. Sam središnji dio programa rezerviran je za nastup pridruženih inspektora iz unutrašnjosti odjevenih poput legendarnih Blues Brothersa. Tamne naočale i crna odijela, kao simboli moći i napretka, popraćeni do savršenstva usklađenim pjevanjem, unijeli bi u živote stanovnika Dernek Land-a i među okupljenu masu razgaljenih turista veliku dozu optimizma i radost življenja. Na samom kraju tog mega spektakla na pozornicu bi izašla skupina malih iznajmljivača čiji bi etno igrokaz s tužnim završetkom bio doživljen kao ekstatični završni nastup nakon kojega slijedi nekoliko biseva.

P.S. Ako je količina nastranosti mjera za stupanj demokratičnosti, vratimo se žurno svi u pećine, spasimo obitelj i osigurajmo opstanak vrste. Gay parade su postale nezaobilaznim društvenim događanjima, krucijalni dokaz prihvaćanja demokratskih tekovina moderne Europe i svijeta. Budući su lezbijke i pederi posve normalni članovi zajednice nije nikako jasno zašto njihova okupljanja (na sveopću radost puka) moraju osiguravati posebne policijske postrojbe. Trebalo bi ubuduće tim dičnim predstavnicima hrvatske uljudbe kazati kako za takvim osiguranjem nema potrebe, već je dovoljno na vrijeme prijaviti održavanje te prekrasne manifestacije. Pa neka izađu lijepo na ulice i vesele se bez da im porezni obveznici plaćaju za taj njihov gušt. Ukoliko se ipak osjećaju donekle nesigurno neka organiziraju i plate svoju zaštitarsku službu i to je to. Još nešto, neka razmisle o obeštećenju trgovaca i ugostitelja koji zbog njihovog igrokaza moraju zatvoriti svoje objekte. Pitanje je bi li im tada, bez zaštite policijskih kordona, palo na pamet da javno provociraju i vrijeđaju ljude kao u Splitu prošle subote. Na žalost, policija je pohapsila one koji su se s pravom osjetili uvrijeđenima i nisu smogli snage šutke podnijeti pljuvanje po vlastitim i zajedničkim vrijednostima.

Piše Galeus