Prije nekoliko godina sam napisao i objavio tekst u kojem sam rekao da je Hag za Hrvate had (pakao). Budući neki politički misleći Hrvati ni danas to ne prihvaćaju, iz samo njima znanih razloga, evo kronologije hrvatskog ulaska u HAD radi nevjernih Toma i radi svih nas kojima je do Hrvatske imalo stalo. Idem redom važnosti događanja:

Ustavni zakon o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom donio je Zastupnički dom Sabora RH 19. travnja 1996. Ispod Zakona se je potpisao tadašnji predsjednik Sabora RH, Vlatko Pavletić, inače prvi ministar za prosvjetu, kulturu i znanost u obnovljenoj državi Hrvatskoj. RH se, ovim Zakonom, obvezuje surađivati s Međunarodnim kaznenim sudom glede „teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1991. godine“ (članak 1. Zakona). Bitno je uočiti ovo: „od 1991. godine“ radi razumijevanja slučaja Purda i njemu sličnih slučajeva. Spomenuti Sud je osnovan, i to je bitno zapaziti, Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN br. 827. 1993. godine, iako je Vlada RH još 22. studenog 1991. zatražila od međunarodne zajednice uspostavu Stalnog međunarodnog suda za ratne zločine, što je i učinjeno na tzv. Rimskoj konferenciji tek 17. srpnja 1998. godine. Znači, treba razlikovati Međunarodni kazneni sud, koji je osnovan 17.07.1998. od Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je osnovan 1993. godine. Osnivanje obadva suda, u jednom, potakla je ondašnja naša, hrvatske, vlast. A tko je nju i zašto na to potakao?! Neka nam kažu živi sudionici te akcije!- da ne nagađamo.

Kako je nakon svih tih međunarodno zakonodavnih aktivnosti naših aktivista sve krenulo ukrivo, Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora je 5. ožujka 1999. godine donio Rezoluciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Hagu,kojom:„Hrvatski državni sabor osuđuje politizaciju djelovanja Međunarodnog kaznenog suda odbacujući neodmjerene javne izjave predstavnika Tužiteljstva suda u vezi s vojno-redarstvenom akcijom Bljesak i Oluja. S obzirom na nedvojbeni legitimitet tih protuterorističkih akcija na vlastitom državnom području, Hrvatski državni sabor smatra da eventualna pojedinačna kaznena djela, počinjena s tim u vezi, stvar su isključivo hrvatskog pravosuđa“(točka7.). Rezoluciju je potpisao, zanimljivo, tadašnji potpredsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora, Vladimir Šeks. Umjesto da se izmijeni, ili čak ukine, Zakon od 19.04.1996., Sabor je donio „svetu vodicu“, Rezoluciju. Čovjek se mora zapitati: je li itko, od onih koji su tada sjedili u Saboru, bio pravno-politički pismen? Ako je, zašto je šutio?

Međutim, šestokraka vlast u Hrvata, koja je zavladala Hrvatskom 3. siječnja 2000., svojom Deklaracijom o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Hagu mijenja HDZ-ovu Rezoluciju ovim riječima: „ U skladu s odredbama Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Hagu, te odredbama Statuta Međunarodnog kaznenog suda u Hagu, RH ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata“(točka 3.). Deklaraciju je donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora 14. travnja 2000. godine, a potpisao ju je čovjek koji je četiri godine, u Saboru, govorio, protuustavno, srpskohrvatski, Zlatko Tomčić. Po toj Deklaraciji državna tijela RH obvezna su, na traženje Međunarodnog kaznenog suda, dostaviti kopiju, a ne original, svakog dokumenta koji je relevantan dokaz za postupak utvrđivanja ratnog zločina, ako se nalazi u njihovoj arhivi, vodeći pri tome računa o zaštiti nacionalnih interesa i interesa nacionalne sigurnosti (usp. točku 4.). Ovakav nalog iz Deklaracije, hrvatskim državnim tijelima, kao da su četnici pisali; četnici ili četnikoliki Hrvati – nema razlike. Šestokrakaši su, ovom svojom Deklaracijom, stavili na raspolaganje ne samo Bljesak i Oluju nego i sve državne tajne, nastale za vrijeme Hrvatskog obrambenog rata, tzv. Međunarodnom sudu u  Hagu.

O Bože, kako su uopće došli na vlast? Ni danas ne vjerujem da su legalno izabrani. Ne ponovilo se.

A onda je Zlatko bre Tomčić, tada već predsjednik Hrvatskog sabora ( riječ državni šestokrakaši su izbrisali), zajedno s tim Saborom, donio 24. listopada 2003. Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progona za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Tako saznajemo, po šestokrakaškom Zakonu, da nije više riječ samo o kršenju humanitarnog nego i međunarodnog ratnog prava. Članak 13. tog nesretnog Zakona, uz ostalo, predviđa i uspostavu „ posebnih istražnih odjela“ i sudaca pri županijskim sudovima u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu za potrebe Međunarodnog kaznenog suda u Hagu.

Međutim, sanaderistička vlast otišla je još dalje od šestokrakaša. Nakon što su dali Hagu sve i svakog koga je taj politički Sud tražio, oni su, Sanader-Kosoričina vlast, napravili izmjene i dopune Zakona koji je donesen 24.10.2003. To su učinili 10. svibnja 2011. godine, a Zakon je potpisao predsjednik Hrvatskog sabora,koji nije (opet) državni, Luka Bebić. Po tim izmjenama i dopunama županijski sudovi u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu postaju isključivo nadležni „za vođenje kaznenih postupaka protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava“ nakon što Sud u Hagu obavi svoj posao (farsu); premda ovo posljednje ne piše izričito u Zakonu. Izmjene i dopune Zakona donesene su po hitnom postupku nakon što su, navodno, razmatrane na 122. sjednici Vlade RH, iako javnosti nije predočeno da je ta točka uopće bila na toj sjednici Vlade (14.04.2011.). Bitno je da je predstavnica saborskog Odbora za pravosuđe rekla da Vlada predlaže te kobne izmjene i dopune zbog ulaska Hrvatske u Euniju.

Bože, opet se tebi obraćam, kako nije strah posljedica ljudi koji ovakve zakone predlažu i donose. Uvjeren sam da će ih stići tvoja pravedna desnica.

Propisi kojima se je hrvatsko pravosuđe podčinilo haškom krivosuđu još jedna je kapitulacija hrvatske pravne države na štetu vlastitih građana. Ovakvo nešto mogla nam je napraviti samo združena ( ne udružena, jer takvi ne vole slovo U) zločinačka organizacija, koja je ušla u sve pore hrvatskog plitičkog i pravosudnog sustava. E da mi je imati priliku ispravljati ovakve monstruozne propise protiv hrvatskog naroda i države i prisustvovati suđenju za veleizdaju onima koji su ovakve zakone pisali i donosili. Meni, diplomiranom pravniku, formalno-pravno je utjeha da nijedan od spomenuta tri zakona nije donio Hrvatski državni sabor. Građane države Hrvatske obvezuju samo zakoni koje je donio Hrvatski državni sabor a ne Sabor koji nije državni. Spomenute, Rezoluciju i Deklaraciju, donio je Hrvatski državni sabor; međutim, one nisu pravni akti nego politički, pa prema tome ni one ne obvezuju hrvatske državljane.

Hrvatski branitelji, vi koji još niste pritvoreni, ujedinite se, suprotstavimo se združenoj agresiji domaćih izdajnika i međunarodnih plaćenika na nas i Hrvatsku, dok još ima imalo vremena. Sad ili ikad.

Marko  Matić