Arhiva članaka HRsvijet.net

I ove, 2011. godine, u Zagrebu su održane homoseksualne javne i bučne manifestacije. Šarena povorka, sa mnoštvom balona i natpisa, prošla je od Trga žrtava fašizma, kroz sam centar grada, preko Trga bana Jelačića, do Trga Nikole Šubića Zrinskog, gdje je održana završna manifestacija.

Na tu apsurdnu priredbu, organiziranu 10. put u Zagrebu, homoseksualni organizatori pozvali su svoje istomišljenike iz mnogih zemalja, a okupilo ih se oko tisuću. Svoju čudne povorke nazivaju "Gay pride", to jest povorka homoseksualnog ponosa.

Taj naziv me odmah asocira na onu narodnu: "Čega se pametan stidi, time se suprotan ponosi"!

Budući da je ljudska seksualnost cjelovita stvarnost, koja obuhvaća ljudsku osobu u cjelini i koja može čovjeka učiniti sretnim jedino na temeljima odgovorne ljubavi između muškarca i žene i uroditi produktivnim plodovima za sretnu budućnost, to homoseksualnost, odnosno spolna privlačnost između dva muškarca i dvije žene, može samo značiti devijaciju nastalu zbog različitih uzroka. To naravno nije krivnja pogođenih osoba, na sreću malog postotka, ali nije ni razlog njihova tobožnjeg izvitoperenog ponosa i izazivanja većine prirodno i ispravno spolno orijentiranih ljudi, a što sve proizlazi iz frustriranosti tom devijacijom pogođenih osoba.

Kao što znamo, prakticiranje takve orijentacije je, do prije 30-ak godina, i u nas, u komunističkom sustavu, bilo kazneno djelo, a što je i dalje još u mnogim zemljama konzervativne tradicije.

Osobno sam daleko od pomisli da bi takve osobe trebalo zakonski kažnjavati ili nad njima provoditi bilo kakvo verbalno ili fizičko nasilje, ako to provode u svojoj intimi, između odraslih osoba, daleko od očiju javnosti, ali smatram da se ni oni ne bi trebali tako bučno i javno nametati većini prirodno heteroseksualno orijentiranih ljudi.

U tradicionalno kršćanskoj sredini, kakva je Hrvatska, logično je da se homoseksualno prakticiranje i javno pokazivanje smatra nemoralnim i napadom na moralne osjećaje većine.

Rezultati takvih manifestacija su, kao što smo i ovom prilikom vidjeli u Splitu, čak i neprihvatljivi fizički napadaji pojedinaca na izazove homoseksualaca, te intervencija jakih snaga policije, uz premlaćivanja i uhićivanja.

S obzirom da prakticiranje homoseksualnosti, to jest analni i oralni seksualni čini takvih osoba, predstavljaju daleko veći rizik za zdravlje sudionika, a posredno i drugih, u odnosu na prirodne seksualne čine, jer je sluznica rodnice daleko otpornija na sve uzročnike bolesti, a i pored svih ostalih štetnih posljedica za društvo u cjelini, postavlja se pitanje zašto javne osobe na najvišoj razini i državne institucije u Republici Hrvatskoj podržavaju i materijalno pomažu homoseksualne manifestacije i takvu društveno štetnu orijentaciju? Zašto je i ovoga puta učinjen toliki trošak priprema i angažiranja oko 1.500 policajaca na račun poreznih obveznika i zašto se općenito iz državnog proračuna daje potpora homoseksualnim udrugama, koje se zauzimaju za rizično i neproduktivno spolno ponašanje?

Što traže homoseksualci?

Objektivno gledajući, normalno je da svaki čovjek treba imati svoja ljudska prava i dostojanstvo kao ljudsko biće. Posebna prava na temelju ljubavi i pri toj ljubavi seksualne orijentacije treba imati samo obitelj u kojoj se stvarno i potencijalno rađaju i odgajaju djeca, kao budući članovi društva, i to u registriranoj bračnoj zajednici muškarca i žene, jer djeca trebaju i oca i majku, kao i sigurnost da im roditelji ostaju trajno zajedno, a što je u interesu naroda i države. Ni vanbračne zajednice muškarca i žene se ne bi smjele izjednačavati sa registriranom bračnom zajednicom, jer tu nema sigurnosti za djecu, iako djeca iz takvih zajednica u pravima trebaju biti izjednačena sa djecom iz bračnih obitelji. Homoseksualna osjećajna i erotska orijentacija pojedinih osoba svakako je poremećaj u ponašanju, zbog raznih životnih okolnosti, psiholoških i socijalnih, u djetinjstvu ili u ranom mladenačkom razvitku, što možemo žaliti, te ako te osobe žele, može im društvo i pomoći da isprave takvu orijentaciju, ali ih nikako podržavati, poticati putem medija ili im davati neka posebna prava na materijalnu štetu države, jer takva orijentacija nije u interesu, nego protiv interesa naroda i države.

Međutim, sigurno je da nitko nema pravo nikoga progoniti ili vrijeđati zbog njegovih poremećenih osjećaja ili poremećene spolne orijentacije, niti ga smije istraživati i nadgledati, ako se radi o punoljetnim osobama i njihovu intimnom životu, posebno što je homoseksualna spolnost za kršćane u duhovnom smislu smrtni grijeh, a u zdravstvenom i higijenskom smislu rizično ponašanje za tjelesno zdravlje. No, bez obzira na sve, ni takve osobe se ne bi smjele nametati svojom seksualnom orijentacijom, izazivati, prijetiti se Europom, tužakati one koji izražavaju drugačije mišljenje od njihovog ili tražiti neka posebna prava vezana za materijalne izdatke države.

Nema nikakvog razloga da životna zajednica dviju istospolnih osoba koje međusobno spolno opće, na temelju toga što je njihova privatna stvar, imaju posebna prava od države, a da takva prava ne bi imale životne zajednice, primjerice dva neoženjena prijatelja ili dvije životne prijateljice, sve bez spolnog općenja, ali radi međusobne pomoći u slučaju bolesti, pa čak ni brat i sestra koji nisu zasnovali brak i koji su ostali živjeti zajedno. Zašto onda takve osobe ne bi jedna po drugoj u slučaju potrebe ostvarile zdravstvenu zaštitu ili naslijedile mirovinu, a što sve traže homoseksualne životne zajednice.

No, kod nas se pokušava nametnuti apsurd, kao i u Europi i zapadnom svijetu, da se ne samo izjednačava loše i štetno ponašanje sa dobrim i produktivnim, nego se na sve načine daje prednost lošemu. Tako mi obiteljske udruge nemamo od 2000. godine nikakve državne potpore, a homoseksualne dobiju koliko žele i za što god žele. Također, što je najpogubnije i najapsurdnije, traže i posvajanja ili udomljavanja djece. Kao da su djeca predmeti ili kućni ljubimci, nekome za zabavu. Poznato je da djeca i nehotice usvajaju ponašanje odraslih, te se identificiraju sa njima. Kakav će spolni identitet usvojiti djeca u tim zajednicama? Kako će se osjećati u razvitku i u odrasloj dobi, jer su protiv svoje volje stavljena u određene, možda njima neprihvatljive uvjete? I nisu li izložena i povećanom riziku da ih se i koristi u neprihvatljivom smislu?

dr. Ružica Ćavar,

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj