Đuro Vilović je pretežno pisao o teškom životu žena, o njihovoj mladosti, skrivenim željama i neutaženim strastima. Mnogo je manje i vrlo rijetko pisao o teškom životu muškaraca premda ni on nije bio ništa lakši. Sve je to Vilović dobro znao i razumio. On nije za to krivio ni Boga ni svece, niti seoskoga župnika.

Vidio je zemlju koja se jedva tako mogla zvati, gdje si god zakopao naišao si na kamen. Vinogradi su se protezali od mora pa do Biokova pod prosječnim kutom od 45 stupnjeva, a bilo ih je i dalekostrmijih. Trebalo je vidjeti kako se krčila zemlja za nove vinograde, vadilo kamenje i slagalo na goleme gomile, pa da se dobije prava slika muke i truda što je prouzroči kvaliteta zemlje i reljef terena.

Medu muškarcima i ženama postojala je racionalna podjela rada. Žene nisu krčile zemlju, ali su na leđima prenosile kroz uske staze, između kamenja i po kamenjima tzv. bremena. l žene su zaista od tih teških bremena' dobile specifičnu pogrbljenost i ljuljajući hod. I sada se nađe nakvačeni filozof Vice s iskustvima iz lučkih bordela da bi predbacivao muškarcima što ne kupuju mazge, jer im je žena jeftinija od mazge. One nose i  mole: Moli za nas grješnike! I mudrac Vice svako breme zaustavi da stane i pita: "Gdje je rečeno i napisano da se pretvoriš u mazgu selu i svijetu da spasiš dušu svoju?'

Kakva je to nastrana veza izmedu nošenja bremena i spasenja duše? Kao da nošenje bremena nije obiteljski posao u funkciji održanja života? Ili kao da je seoski župnik neki feudalni' gospodar, neki suvremeni Tahi koji bičem tjera žene da nose bremena i za to im obećaje rajsko naselje nakon smrti? Kao da je organizacija seoskoga gazdinstva i podjela rada Božji plan, a ne najnužnija potreba opstanka i napretka!

U Slavoniji žene ne nose bremena To umjesto njih na kolima vuku konji ili volovi. Pa kakva je to pravica? A vjerojatno i one tamo imaju nekoga svoga don Antu. zar je on bolje organizirao seoska gazdinstva ili su njegove molitve uspješnije kod Svemogućega? Bilo bi zanimljivo znati je li i njihov don Ante daje svojim ženama šaku soli, kako nas u ovoj knjizi uvjeravaju da to naš redovito čini?

A seoski filozofi s diplomama lučkih bordela gledaju na svoje seljake s prijezirom jer ne dižu bunu i ustanke, ne shvaćajući da je tadašnji život samo jedna faza u razvitku i da je selo već davno  ostavilo iza sebe vrijeme kada je po nekoliko mjeseci jelo divlje korijenje, jer druge hrane nije bilo. A evo kako dva, u cijelu priču ubačena ,,filozofa", drobe svoje rasudbe o domaćim ljudima: „znam da vuku umorni i svinuti. znam da su strpljivi kao magarci, ali znam i to da je razlika između čovjeka i magarca upravo u tome što čovjek umije da se pobuni.

Mene davi ova strpljivost sivonja. Odahnut ću ako mi uspije da ne gledam od sutra dalje te sivonje." Đuro Vilović se odselio iz Zagreba u Split otprilike proglašenjem Banovine Hrvatske, i prema bilješkama u knjizi u to ju je vrijeme napisao. Pitanje je zašto Vilović ne piše o vremenu u kojemu živi i u kojemu je svjedok, nego o nekome davno prošlome vremenu. Treba znati da je vrijeme uoči II. svjetskog  rata bilo, barem u Brelima, vrijeme velikoga napretka. Brela su preplavili agenti (trg. putnici) jer su obitelji masovno kupovale tijske za grožđe (turnji), šivače strojeve i štednjake. A uz to su preuređivali stare ili zidali nove kuhinje čiji su podovi, a ponegdje djelomično i zidovi bili obloženi tavelama (pločicama). I upravo u to vrijeme Brela su autorima ušljiva, smrdljiva, u svakom pogledu zaostala, gotovo ravna nekom selu središnje Afrike.

Na koricama knjige ,,Picukare", piše da je to kronika zbivanja u podbiokovskom selu Banje (Brela) u drugoj polovici tridesetih godina. Dakle, afrički način života u europskom civilizacijskom razvitku.  Ali, ne može se uvijek ostati unutar zadanoga okvira pa se ponekad nešto i omakne. Tako su se, primjerice žene za feštu dotjerale, oprale ruke, noge, ne toliko zbog nogu koliko zbog novih svilenih čarapa. Vidi vraga! Znade li autor cijenu tih čarapa u to vrijeme? Ili ne zna ili mu se omaklo?! Knjiga ,,Picukare", tako se barem očituju na ovitku, slojevita je studija mentaliteta pojedinaca i kolektivne svijesti. Razgrađuje vječnu temu sela - intimnu dramu mlade djevojke koja je neudana zatrudnjela. Nadalje, oštar sudar retrogradnih ideja i modernijih socijalnih shvaćanja očituje se, primjerice, u gotovo naturalističkim scenama reakcija na dolazak prvih turista.

Sve ovo djeluje kao leteći tanjuri. Ako je riječ o drami zatrudnjele djevojke onda se mora usporediti količina teksta o toj "drami" i ženama s bremenima pa bi se knjiga mogla zvati ,,žene mazge". Ako je bitan sudar retrogradnih ideja i modernijih socijalnih shvaćanja, gdje su se izgubile analize socijalnih kategorija, nadničara i seoskih gazda za koje ovi rade. Onih koji mogu imati mazgu za teške terete i onih koji za te poslove koriste žene. Ako je strpljivost "sivonja" središnja os socijalnih zbivanja, onda bi odgovarao naziv: "Vječno odgođena pobuna sivonja". I tako redom.

Priča Vice Bar-Joni: "Sadire je do kostura, a umno steže do idiota. Don Ante joj pruža blagdansku šaku soli. Eto, onaj lajavi Stipica sasjekao bor i cijeloga ga .sa kićom i korijenjem natovario na ženu, a Stipica ide za njom i ispija lulu. Kupi mazgu čovječe, viknem mu, ,,Mazgu, boga ti. Mazga stoji novaca a treba i trave." He,hehe,he... odvraća mi on onim vjekovnim smijehom, pečene jareće glave na ražnju, kojim naš seljak otklanja svaki napredak, svaku mudrost i tjera dalje pred sobom ženu svinutu pod sasječenim borom. ,,Pretvorio ženu u mazgu, pa ta mazga tegli, bišće se bez  srama i u glavi nosi prave seljačke, katoličke uši, pa se ponosi time što te uši proglašuje starom zapadnom kulturom".

Eto pogleda pisca na naše mediteransko mjesto, radišno do samozataje, vjerno svojim običajima, tradiciji, vjeri i narodnosti otaca. To o njemu misle zlonamjerno interpolirani mornari. Don Anti je u interesu da žene vuku bremena i za to im daje šaku blagdanske soli. I ta se štorija razvija kad se u Brelima vrlo dobro živjelo, kad više nije žandarski kundak lomio rebra, i podnosi nam računicu da ovo naše selo za vrijeme Jugoslavije nije ukupno uplatilo 50.000 dinara poreza, prireza i svih ostalih dažbina. Kakav li izgubljeni raj!

Može li se sve to nazvati literarnom obradom bilo koje od tema koje su navedene na ovitku ove žalosne knjige ili jednostavno  surovim i neodmjerenim pamfletom, začinjenim tolikim krivim iskazima  i bezočnim lažima?

Nikada Vilović nije ovako sirovo i ovakvim stilom pisao, bez obzira na temu, a navlastito nije ovako gadljivo pljuvao po svome narodnom mjestu i gnijezdu iz kojega je izletio. Mislio sam da treba prosvjedovati protiv ovakvog pisanja, ali ova knjiga prosvjeda jednostavno nije vrijedna. Ona je sama svoj prosvjed!!

Don Ante je jedan od glavnih krivaca za sve što je loše u selu. I za ušljive žene mazge, za ušljivu i neodgojenu djecu, za  hranu od zeleni primjerene četveronošcima, za rađanje djece idiota, za muškarce pilećih mozgova i za koješta još. ,,Muževi sadim žene do kostura a umno stežu do idiota, da bi im don Ante blagonaklono pružio blagdansku šaku soli", tumače mornari-sočališti i nastavljaju: "Jednoga dana piju žene napitak snage, okrepe i obmane (opijum za narod!) a 6 dana grade sebi stepenice za ulazak u željeno smirenje."

Čudna je ta briga za žene od strane ta dva mornara od kojih jedan nema ništa" a sanja o batini kojom bi sve razbijao i  rušio, a drugi nema ni sve prste, ali su oba puni prijezira i gađenja prema  svojim zatucanim mještanima oni ništa ne predlažu, ništa ne 'poduzimaju za napredak sela, niti vide da je rad  trud sela uvjet napretka.

Seljaci, tobože, jevtićevcima sijeku loze, a don Ante s oltara tome ne prigovara, dok žene plješću. Moram priznati da nikada nisam bio svjedok tome niti sam o tome išta čuo, a u selu se za sve zna Trajna je ostala uspomena na sječu kupusa ženi koja je tzv. Kibli i njegovim žandarima pokazala kako doći do pole na kojoj je bila nacrtana velika hrvatska zastava Usput, taj Kible je realna ličnost, žandar kojega su doveli negdje iz tzv. južne Srbije (Kosovo i Makedonija) gdje je ljudima ravnao rebra kundacima, pa je time nastavio i u Brelima međutim, Brela nisu bila onakvo mjesto kakvim ga crta knjiga ,,Picukare", pa ga je načelnik sreza makarskoga, Srbijanac Kokan Urošević morao premjestiti. Valjda su ga se u južnoj Srbiji već zaželjeli! Kažu da don Ante propovijeda o hrvatskom slobodnom domu u kome će prvi gospodar biti Bog, a onda Hrvati, katolici,seljaci. Treba konačno srušiti naše ropstvo, a Bar-Jona potvrđuje: ,,Mornari su uvijek za rušenje." (Vjerojatno ga je na našu sreću i dočekao!).

Picukare lamentiraju zbog dolaska stranaca (turista): Dobro je rekao Don Ante: stranci su naša nevolja.  I stiglo nas je ono što je on odavna govorio: stranci su kuga i prokletstvo za naše duše. Donose malo vrijedne dinare a odnose čiste seoske duše. Ovdje treba napomenuti da je don Ante umjesto što je proklinjao strance, bio predsjednik Turističkoga odbora (J.Bebić: BRELA, izd. Crkva u svijetu, Split, 1985, str.44) Eto, tako je don Ante čuvao od turista čiste seljačke duše!

Don Ante je rođen na Lastovu, Hrvat i domoljub. Čim su Talijani nakon I. svjetskog  rata okupirali Lastovo on je s njima došao u sukob. Dramatična je priča o njegovu bijegu s Lastova u Hrvatsku. Bio je odan član Hrvatske seljačke stranke, Hrvat i demokrat po uvjerenju. Da je tome tako najbolji je dokaz da se nije odazvao pozivu pristupanja Ustaškom pokretu, a ako se dobro sjećam, pričalo se je da su ga ustaše na Dubcima jednom prilikom i ispljuskali.

Da nije bio takav zar bi dočekao 1945. i ostao na svome mjestu do smrti?

Pitam se je li ovako mogao pisati Đuro Vilović, čovjek odgajan za svećenički poziv čime je postao baštinikom milenijske uljudbe i tradicionalnoga odgoja, dopunjen bečkim štihom, što je Josip Horvat odmah uočio u njegovu suzdržanu govoru i, za Dalmatinca, izostankom karakteristične gestikulacije!  Zar bi takav spisatelj dopustio sebi surove i gadljive opise, pokazivanje očita neznanja o onome o čemu piše i izmišljotinama o stvarima koje je morao znati?

lako je puna uvreda za jedno vodeće turističko mjesto koje je danas medu nekoliko najpoželjnijih turističkih odredišta, ovakav je surov pamflet sam svoj prosvjed!

Ozren  Žamić / Hrvatski list

Vezani članci:

• Moralne i političke stramputice Đure Vilovića (1): Od katoličanstva do četništva
• Moralne i političke stramputice Đure Vilovića (2): Izmišljene „picukare“
• EKSKLUZIVNO: Ratni zločini u Vrgorcu – uzroci, glavni protagonisti i imena svjedoka