Izbori su prošli, i dok pobjednici slave, a gubitnici vidaju ljute rane - obični ljudi sabiru dojmove. Barem oni koji još uvijek imaju živaca i želuca za politiku. Mene osobno najviše se dojmio zagrljaj mlađahnog Milanovića i vremešnog Manolića u slavljeničkoj noći. Ima u tome zagrljaju više strasti nego i u jednome zagrljaju Jadranke Kosor i Ive Sanadera koje smo imali prilike vidjeti na televiziji. Eros je to politički, a ne obični. Kad malo razmislim ništa se bitno glede vlasti i vladanja nije promijenilo u posljednjih dvadesetak godina. Izbori dolaze i prolaze, stranke se smjenjuju na vlasti, ali Manolić je vječiti pobjednik. Kao osoba i kao simbol. Na izlasku iz ''šatora pobjednika'' Josip Manolić, šeretski se smiješeći koliko mu to godine dopuštaju, novinarima kaže: ''Pa morao sam doći čestitati, ipak je to moja prva partija!''. Ima Đoli Manoli, kako ga Kuljiš od milja zove, pravo! Prva ljubav zaborava nema. Kad malo bolje razmislim, glede ''partijskog kontinuiteta'' ništa se bitno nije promijenilo već šezdesetak godina.

Novi premijer još nije pošteno ni zakoračio prema Banskim dvorima, a udvorička poezija njemu upućena već poprima zabrinjavajuće oblike. Bajruši je već iskočio sa spremnom biografijom, Hrelja se kune da je osobno svjedočio čudesnoj preobrazbi Zorana Milanovića u posljednjih trideset dana. Bio sam uz njega, tronuto svjedoči penzionerski pastir Hrelja, svakog dana u svakom pogledu je nevjerojatno napredovao. Svjedočenje bilježim za slučaj neke buduće biografije ili beatifikacije. Ipak, čini mi se malo preuranjenim čovjeku toliki teret stavljati na pleća. Obično se nečije biografije pišu nakon što je taj netko ima iza sebe život u kojem je nešto značajno napravio. A našeg budućeg premijera  ''udarilo''  biografijom i prije no što je bio u prilici da išta učini. Baš kao i Obamu Nobelovom nagradom za mir prije no što je za mir bio u prilici išta učiniti. Doduše, pokazalo se da je to bio mudar potez jer nakon što mu se predsjednički mandat približio kraju, Obama nagradu zaslužuje još manje. Nadajmo se da se s Milanovićevom biografijom neće ponoviti ista stvar kao i s Obaminim Nobelom.

No, pustimo Milanovića neka se nosi s vojskom udvorica kako zna i umije. Bilo je na ovim izborima i živopisnih gubitnika. Đapić, Budiša, Bandić, Jurčić, Pankretić, Jambo i Marijana Petir nisu prešli izborni prag. Valjda će to barem za prvu dvojicu biti dovoljan razlog da se povuku iz politike. No s njima se nikad ne zna. Određene zaključke iz po bogzna koji put ponovljenog debakla na izborima trebali bi izvući i čelnici brojnih strančica koji se tiskaju na sve suženijem prostoru tzv. desnice. No, bojim se da je to na argumente imuna pasmina koje se nikakav nauk ne prima.

Upravo zbog njihove neracionalnosti i ovaj put rasuto je preko desetak posto glasova, a to bi bila respektabilna skupina u Saboru jer bi takva lista prešla prag svugdje osim možda u VIII. izbornoj jedinici. Međutim, treba reći da je većinu glasova tog dijela političkog spektra ipak u posljednji trenutak privukao HDZ predstavljajući vlastitu propast kao propast Hrvatske. U tome su mu nesebično pomogli ugledni akademici, generali i braniteljske udruge. Nadajmo se da će zauzvrat od HDZ-a, sada kada je u oporbi, odlučno zatražiti desanaderizaciju i retuđmanizaciju. To duguju svima onima koje su svojim ugledom naveli da glasaju za stranku na optuženičkoj klupi. Zanimljivo je također da nijedna od stranaka koje su jasno zagovarale neulazak u EU nije prešla prag! Tu se više ne može prigovarati strankama, tu nešto ne štima s biračima. U anketama se redovito oko pola ispitanika izjašnjava protiv EU, a onda ti isti na izborima glasuju za Kukuriku, HDZ ili neku manju proeuropsku političku grupaciju! Birači bi već jednom morali shvatiti da lavovski dio odgovornosti za demokraciju leži na njima te da vlastitom nedosljednošću samo pothranjuju nedosljednost političkih elita.

Damir Pešorda