Sudeći po slici koju o sadašnjem povijesnom trenutku Republike Hrvatske stvaraju mediji, kao i po ponašanju nositelja vlasti i velike većine hrvatskih građana, Hrvatska, premda je članica Europske Unije, ne prestaje grcati u samoj srži tranzicije i demokratskog procesa. Taj nedvojbeni i iznimno zabrinjavajući zastoj korijen je većine nevolja s kojima se susreću hrvatski građani, kao i stupovi hrvatskoga društava, kao što su gospodarstvo, kultura i politika.

Tko bi mogao i pomisliti da u jednoj članici Europske Unije može biti tako velikih nejasnoća o razgraničenju kompetencija izvršne i sudske vlasti, odnosno da pripadnici izvršne vlasti osobno te uz pomoć svojih medijskih slugu sustavno i neprincipijelno osporavaju zakonite odluke sudskih vlasti, bilo Ustavnoga suda, bilo drugih sudaca. Primjer već trećega službenog i zakonitog zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi otkriva u najmanju ruku spremnost vladajuće koalicije da u pojedinim pitanjima izvršna vlast uzurpira ono što po naravi pitanja spada na sudsku vlast. Taj zakon na prijedlog izvršne vlasti prihvatio je Hrvatski sabor, kao obnašatelj zakonodavne vlasti, očito sveden u funkciju glasačkoga stroja umjesto odgovornoga služitelja općemu dobru i kritičkoga preispitivatelja eventualnih bujnih pretenzija izvršne vlasti. Po tom zakonu, naprimjer, službenik ministarstva može odrediti poduzetniku novčanu kaznu od deset tisuća do milijun kuna, ili od tisuću do pedeset tisuća odgovornoj osobi, a inače o kaznama od nekoliko stotina kuna odlučuju prekršajni sudovi, a ne upravna tijela. Prema mišljenju odvjetnika Darija Čehića, takvom zakonskom odredbom nije poštivana ni Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zahtijeva omogućavanje dužnicima i vjerovnicima sudsku zaštitu. Očito je pojedincima iz vladajuće koalicije, a taj slučaj ni u kojem slučaju nije prvi, teško prihvatljivo ograničavanje izvršne vlasti poštivanjem zakona i ustava, pa je jasno da ti pojedinci još nisu usvojili temeljne demokratske zasade o podjeli izvršne i sudske vlasti.

Uloga medijskih djelatnika kao kritičkih analitičara odluka i poteza vlasti u dosadašnjim hrvatskim društvenim okolnostima – osobito kad su na vlasti koalicije lijevoga predznaka – još uvijek je tek u povojima, pa se događa da mediji, umjesto da služe stvarnom zajedničkom dobru svih građana, služe pojedinim političkim i inim interesnim skupinama. Zašto nitko od medijskih djelatnika nije objavio cjelovitu istinu o stvarnom značenju privatizacije Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke, odnosno istinu o njihovu kapitalu, poslovanju, perspektivama i društvenom značenju? Zašto mediji ne prokazuju obmane, balone i nesposobnost upravljanja, kako hrvatskim resursima, tako i ljudskim potencijalima, osim u okvirima ideološke i političke slijepe poslušnosti, a što, jasno je, onemogućava ikakvu viziju, kreativnost i iskorake?

Upravo to strogo usmjeravanje medijskih oštrica u marginalnosti, umjesto u najvažnija društvena pitanja, kao i činjenica šutnje opozicijskih političara, zahtijeva ulazak u svojevrsnu tranziciju što širih krugova hrvatskih građana, osobito katoličkih vjernika. Prepoznatljivost demokratskoga društva upravo je u slobodi svakoga građanina da u svoje osobno ime iznosi konkretne zahtjeve za ispravljanje loših i štetnih odluka uz poštivanje isključivo demokratskih i zakonitih sredstava pritiska. Prosvjedi zbog neisplaćenih plaća ili radi postizanja drugih zakonitih interesa pojedinih skupina tek su potezi očajnika i ne mogu označavati iskorak u stvarno slobodno demokratsko ponašanje. Činjenica da je Hrvatska članica EU-a iznimno je važan okvir u kojemu se hrvatski građani, bez obzira na sve svoje različite pripadnosti, bez svakoga straha i oklijevanja moraju izboriti za svoje mjesto u demokratskom društvu i za svoj osobni doprinos zajedničkome dobru. Mogućnost sudjelovanja na izborima uz tako golemu apstinenciju pokazatelj je da mnogi građani još uvijek nisu izgradili svoj osobni demokratski stav. Ulaskom Hrvatske u EU prestaju sva opravdanja za oklijevanja, nezainteresiranost i neaktivnost građana.

Grcanje u srži tranzicije i demokratskog procesa prepoznatljivo je i u veoma brojnim manipulacijama kojima su izloženi građani posredovanjem medija. Jedna od tih manipulacija je medijsko pozicioniranje Katoličke Crkve u Hrvatskoj u hrvatskom društvu odnosno u odnosu Crkve prema državi. Tako komentator Jutarnjeg lista u subotu 27. srpnja u članku pod naslovom »Katolička Crkva ipak ne postaje politička stranka?«, naprimjer, piše: »Sve je počelo prije nešto više od godinu dana kada su visoki predstavnici Katoličke Crkve počeli izjavljivati i pisati kako, eto, Crkva pomalo postaje jedina oporbena snaga u Hrvatskoj...« A činjenica je da je upravo taj isti autor 19. rujna 2012. u Jutarnjem listu lansirao svoju konstrukciju napisavši: »Katolička Crkva u Hrvatskoj odlučila je preuzeti ulogu opozicije, i to jedine opozicije u zemlji«, a da nitko nikada iz Katoličke Crkve nije pripisao Crkvi ulogu političke opozicije. Slično je u Večernjem listu u siječnju ove godine pisao komentator: »Realno gledajući, Crkva je u hrvatskom društvu jedina stvarna opozicija. I to ne u banalnom smislu političkog strančarenja, nego u definiranju kritičnih pitanja aktualne vlasti koja prijete općim raspadom zemlje na svim područjima«, no to je opet bila njegova procjena, a nikada nije bio stav Crkve. Naime, crkveno vodstvo u Hrvatskoj iznimno dobro poznaje mjesto i ulogu Crkve u društvu, a dobronamjerna očitovanja o tek pojedinim važnim pitanjima ili problemima isključivo su služenje zajedničkom dobru, a ne zauzimanje opozicijske funkcije.

Ivan Miklenić / Glas Koncila