Tomislav Stockinger rođen je 1967. godine u Tuebingenu, Njemačka. Od svoje druge godine neprekidno živi u Zagrebu gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Već od osnovne škole zainteresirala ga hrvatska i svjetska povijest, poglavito povijest ratovanja. S obzirom da je odgajan u domoljubnom hrvatskom duhu, od najranije životne dobi usađivana mu je ljubav prema svom narodu i domovini Hrvatskoj.

Kako biste se predstavili našim čitateljima?

-1987. godine upisujem studij prava na zagrebačkom sveučilištu, ali po nastupanju demokratskih promjena 1989. godine, kao jedan od prvih članova pristupam HDZ-u spoznajom da je navedena stranka u to vrijeme bila općenacionalni hrvatski pokret koja je narod povela u slobodu. 1990. godine prijavljujem se kao dragovoljac u 1. dragovoljački odred „Centar“ Zagreb te 1991. sudjelujem u Domovinskom ratu kao pripadnik 100. brigade na Banovinskoj bojišnici. Nakon povratka sa ratišta, početkom 1992. godine nastavljam započeti studij, na kojemu diplomiram početkom 1995. godine. Iste godine sudjelujem u „Oluji“ kao pripadnik 148. brigade. 1996. pobjeđujem na neslužbenom prvenstvu Hrvatske u govorništvu (retorici). Počam od 1995. naovamo, uz svoj redovni posao još se intenzivnije bavim proučavanjem hrvatske i svjetske društvene i ratne povijesti, ali i sociologije naroda i država s posebnim naglaskom na vođenja i modalitete specijalnog rata. 2004. godine objavljujem knjigu „Vukovar, grad koji je obranio Hrvatsku“ koja se danas nalazi u gotovo svakoj trećoj hrvatskoj osnovnoj i srednjoj školi. Od 2008. član sam Hrvatskoga kulturnog vijeća, a od 2009. Zdruga hrvatske obrane „Nikola Šubić Zrinski“, kojega vodi osoba koju iznimno poštujem i koja je u znatnoj mjeri utjecala na moje stavove i djelovanje: Srećko Cvitanović, hrvatski ratnik, obavještajac i zapovjednik iz Domovinskog rata, ali i osoba koja je kao mladić preživjela Bleiburg i Križni put po čemu je možda jedinstvena osoba hrvatskoga naroda. Vaš portal je sa g. Cvitanovićem prije nešto više od godinu dana objavio vrlo čitan i komentiran razgovor. Prateći hrvatski društveno-politički život, uviđam da se svakim novim danom, mjesecom i godinom događa hrvatsko domoljubno, državotvorno i gospodarsko urušavanje. S obzirom na iznijeto, a zbog usađene ljubavi prema hrvatskom narodu, smatram da se moram, koliko je god to u mojoj moći, ponovno angažirati radi političke obrane krvavo stečene hrvatske samobitnosti. 2008. godine stoga najprije pristupam građanskoj inicijativi „Krug za trg“, koja djeluje na ispravljanju velike civilizacijske nepravde sažete u činjenici da najljepši zagrebački trg nosi ime komunističkog zločinca i diktatora. Početkom 2010. godine organiziram potpisivanje apela Hrvatskom saboru protiv brisanja odredbe Ustava RH, koja zabranjuje pokretanje postupka udruživanja Hrvatske u bilo koji oblik balkanskog odnosno južnoslavenskog državnog zajedništva. Apel je potpisalo više od 500 osoba iz političkog, društvenog, kulturnog i znanstvenog života Republike Hrvatske i iseljeništva. U isto vrijeme prihvatio sam poziv Hrvatskog Svjetskog Sabora za političkim angažmanom u domovini i iseljeništvu u ulozi Koordinatora programa zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske.

Na temelju Vaših dosadašnjih spoznaja, kakav je, po Vama sadašnji položaj kao i budućnost hrvatskoga naroda i države?

-Za opis sadašnjega položaja hrvatskoga naroda nužno je vratiti se u prošlost. Najveća povijesna politička tragedija hrvatskoga naroda nastupila je 1. prosinca 1918. godine. Toga, za hrvatski narod možda najtužnijega dana u njegovoj povijesti, Hrvatska je istrgnuta iz svojega prirodnog srednjoeuropskog geopolitičkog konteksta i priključena balkansko-velikosrpskom povijesnom geopolitičkom kontekstu. Posljedice su na svim područjima za hrvatski narod bile katastrofalne. Započela je svojevrsna «balkanizacija» Hrvatske koja ipak, zbog unutarnje snage i samosvijesti hrvatskog naroda, nije mogla «pobijediti» u onolikoj mjeri u kojoj su to provoditelji velikosrpske politike priželjkivali. Međutim, u jednoj važnoj komponenti nametnuta politika «hrvatsko-srpskog zajedništva» ipak je uspjela. Mnogi pripadnici hrvatskog naroda, pod utjecajem jugoslavenske velikosrpske propagande postali su pobornici «jugoslavenstva» kao političke opcije za konačno rješenje hrvatskog pitanja.

Prekid takvog, za hrvatski narod nepovoljnog stanja ipak je nastupio početkom II. Svjetskog rata i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske. Kako gledate na ovo razdoblje hrvatske povijesti?

-Bez obzira na raspad prve velikosrpske Jugoslavije, hrvatski narod, zbog nesretnog spleta povijesnih okolnosti na koje je najmanje on sam mogao utjecati (Drugi svjetski rat) ovu okolnost ne samo da nije mogao iskoristiti za jedino ispravno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja – trajnu uspostave samostalne hrvatske nacionalne države, koja je ostala u nesretnom pokušaju, već je doživio i najveću tragediju u svojoj povijesti: doživio je jedan od najvećih genocida koji je neki narod doživio u suvremenoj povijesti i, to treba otvoreno reći, od njegovih povijesnih neprijatelja: ujedinjenog partizansko-četničkog pokreta po vodstvom komunističkog diktatora i masovnog zločinca Josipa Broza Tita. Od ovog genocida hrvatski se narod nikada neće u potpunosti oporaviti. Svakom dobronamjernom čovjeku, kada spozna sljedeći istiniti podatak, a ako imalo pozna hrvatsku povijest, sve će biti jasno: jugoslavenski komunisti i zamaskirani četnici u samo tri mjeseca, i to nakon službenog završetka rata, bez ikakvog suđenja pobili su više Hrvata nego Turci osmanlije u tri stoljeća agresije na hrvatske zemlje!

Kakvo je Vaše mišljenje o položaju hrvatskog naroda u drugoj, komunističkoj Jugoslaviji?

-Konsolidacijom komunističke jugoslavenske države, na žalost, nastavila se (i to mnogo učinkovitije nego u prvoj Jugoslaviji) nametnuta politika hrvatsko-srpskog zajedništva i jugoslavenizacije hrvatskog naroda. Komunistička propaganda, koja je desetljećima bila jedina priznata «istina», utjecala je na formiranje svijesti kod velikog broja pripadnika hrvatskog naroda koji je istu počeo prihvaćati kao «vječnu» istinu i trajno zadovoljenje političke potrebe Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Zbog čega smatrate da su devedesete godine dvadesetog stoljeća najslavnije razdoblje cjelokupne hrvatske povijesti?

-Navedeno razdoblje pokazalo je da je hrvatski narod ipak, unatoč svemu; unatoč doživljenom genocidu, unatoč strašnom teroru i odnarođivanju kojima je bio izvrgnut, usprkos činjenici da je u SFRJ bio izložen jednoj od najvećih propagandi izvrtanja istine u povijesti (istine o Drugom svjetskom ratu na tlu Hrvatske), zadržao dovoljno samosvijesti i političkog nacionalnog duha jer je prepoznao političku snagu i mudrost osobe u liku dr. Franje Tuđmana, kao predvodnika hrvatskog nacionalnog preporoda koji je doveo do onog najvažnijeg: trajne uspostave samostalne i demokratske nacionalne države hrvatskog naroda – Republike Hrvatske. Politička mudrost i zrelost dr. Franje Tuđmana ogledala se, kako u prepoznavanju opasnosti koja je hrvatskom narodu prijetila od ponovno probuđene velikosrpske ekspanzionističke politike, tako i u shvaćanju činjenice da se u tom povijesnom trenutku ostvarenje hrvatskog nacionalnog pitanja može riješiti samo jedinstvom čitavog hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Konkretno, to je značilo da bi za hrvatsku politiku bilo pogubno da se, s obzirom da je Hrvatska netom izašla iz jugoslavenske komunističke zajednice, ne samo potpuno odrekne nego i krene u obračun sa vodećim kadrovima komunističkog sustava u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Da se u to vrijeme krenulo u provođenje navedene revanšističke politike, ne samo da bi se hrvatski narod teško othrvao nastupajućem velikosrpskom ekspanzionizmu, već i vjerojatnost građanskog rata ne bi bila isključena. Sve navedeno omogućilo je hrvatskom narodu da, na žalost ne bez velikih žrtava, pobjedom u Domovinskom ratu, koji s pravom možemo smatrati jednom od najsvjetlijih stranica sveukupne hrvatske povijesti, omogući konsolidaciju i međunarodno priznanje svoje samostalne i demokratske nacionalne države.

Zbog čega smatrate da se već tada malo-pomalo „kotač povijesti“ počeo okretati unatrag?

Ne samo da se počeo okretati unatrag, već na žalost prijeti još jednim povijesnim porazom ideje suverenosti i državotvornosti hrvatskoga naroda, njegovoga duhovnog kršćanskog bića kao i njegovoga svekolikog, a ponajviše gospodarskog prosperiteta. Razlog tome jest zloća onih koji ga ne vole i koji se nikada nisu i nikada neće pomiriti sa njegovom nezavisnošću, ali i nesposobnost, sebičnost i gramzivost njegovih vlasti, u razdoblju od 2000. godine naovamo. Naime, već nakon završetka Domovinskog rata, a pogotovo nakon smrti dr. Franje Tuđmana 1999. godine, u hrvatskom društvenom životu počela se osjećati tendencija upravo suprotna od očekivane nacionalno-domoljubne tendencije razvitka jednog naroda koji je netom ostvario svoju dugo željenu slobodu: tendencija postepenog poništavanja i urušavanja onih vrijednosti na kojima se temelji uspostava, obrana i međunarodno priznanje samostalne hrvatske države. Protiv hrvatskog naroda počeo se voditi medijsko-propagandno-psihološki specijalni rat. Nositelji specijalnog rata protiv hrvatskog naroda i njegovih temeljnih vrijednosti jesu određene društvene, političke, medijske i kulturne strukture ponikle i odgajane u bivšem jugoslavenskom komunističkom sistemu koje su, kao objekti desetljetne jugokomunističke indoktrinacije, zazirale od svega što je povezano sa mogućnošću raspada bivše SFRJ i uspostavom samostalne hrvatske države, a koje su podržavane od međunarodnih, u prvom redu probritanskih snaga kojima nikako ne odgovara samostalna, jaka i ponosna hrvatska država. Navedene strukture iskoristile su činjenicu što su, zbog specifične situacije u Republici Hrvatskoj (potreba jedinstva hrvatskog naroda radi obrane od agresije) ostale "netaknute" u burnom razdoblju raspada komunizma i pada Berlinskoga zida u Europi. Ono što je u svemu tome najvažnije i za hrvatski narod najopasnije, jest činjenica da spomenute strukture raspolažu velikom snagom, znanjem i sredstvima za vođenje specijalnog rata, s obzirom da su mnoge od njih u bivšem sistemu bile indoktrinirane i obučene upravo na medijsko-propagandnom polju. Kada, s obzirom na razvoj povijesnih događaja i pojavu jake povijesne osobe dr. Franje Tuđmana kao predvodnika nacionalnog pokreta za samoodređenje hrvatskog naroda, nisu uspjele spriječiti uspostavu, međunarodno priznanje i obranu samostalne hrvatske države, nakon njegove smrti njihov cilj postalo je nešto drugo: svim političkim (sve vlade i predsjednici RH od 2000. naovamo), pravosudnim (Haaški sud i hrvatski sudovi), medijskim (EPH, «Latinica» te na žalost cijeli HTV i dr.) i simboličkim sredstvima hrvatskom narodu učiniti odbojnim sve što je na bilo kojem društvenom polju povezano sa uspostavom, obranom i međunarodnim priznanjem samostalne hrvatske države. Ovaj specijalni rat vodi se na četiri glavna polja, protiv četiri najvažnija čimbenika za hrvatski narod, čimbenika kojima su Hrvati uvijek najviše vjerovali i najviše vjeruju, čimbenika koji su najzaslužniji za činjenicu što je hrvatski narod opstao kroz stoljeća, usprkos svim strašnim neprijateljima i nedaćama, kao i da je naposlijetku veličanstveno pobijedio i uspostavio svoju nacionalnu, međunarodno priznatu državu: domoljublja, hrvatske obitelji, katoličke crkve i kršćanske vjere te hrvatske vojske.

U isto vrijeme, njihov usporedni cilj jest nasuprot normalnom osjećaju ponosa i veličanju ostvarenja slobode i samostalnosti, istim gore navedenim političkim, pravosudnim, medijskim i simboličkim sredstvima (veličanje Jugoslavije, postojanje Trga Maršala Tita u hrvatskoj preijestolnici, sveopća promidžba partizanije i sl.) veličati ono razdoblje kada hrvatski narod nije bio slobodan narod u svojoj slobodnoj državi, već je bio dio druge države (SFRJ). Na taj način nastoje kod hrvatskog naroda stvoriti osjećaj uzaludnosti i nepotrebnosti ostvarenja nacionalne slobode kako bi mu u budućnosti oslabili otpor nametanju nove političke opcije, u kojoj bi ga se uklopilo u neku novu zajednicu naroda (Europske Unije te u sklopu nje, a nakon što i Srbija uđe u EU, nove balkanske zajednice naroda unutar EU, naravno pod vodstvom Srbije), za što se već trinaestak godina priprema teren.

Kako su se u svemu tome ponašale hrvatske vlasti?

-Na žalost, u razdoblju nakon smrti prvog predsjednika samostalne Hrvatske, sve tobože demokratski izabrane vlade Republike Hrvatske te hrvatski predsjednici nisu se pokazali i ne pokazuju se dostojni svojoj ulozi i povijesnom zadatku pred kojim su stajali, već svojom anacionalnom politikom podilaze unutarnjim i vanjskim neprijateljima hrvatskoga naroda. To se posebno ogleda u nekritičkom prihvaćanju svakog zahtjeva, kako međunarodne zajednice (većinom nesklone hrvatskom narodu) tako i domaćih lijevo-liberalnih anacionalnih struktura, koje svojim presudnim utjecajem kojega su ostvarile u medijima, većinski kreiraju hrvatsko javno mišljenje. Sve navedeno posebno se reflektira u ogromnom gospodarskom osiromašenju hrvatskoga naroda koji je, umjesto da bude jedan od najbogatijih i najprosperitetnijih naroda na svijetu (što zaslužuje biti s obzirom na prirodne i ljudske potencijale kojima raspolaže), doveden na rub gospodarske i socijalne propasti sa tendencijom daljnjeg urušavanja po ulasku u EU, kao i po sve dominantnijoj medijskoj i pravosudnoj percepciji Domovinskog rata. Domovinski rat, umjesto najvećeg ponosa hrvatskoga naroda, pogubnom i ponižavajućom medijskom i pravosudnom politikom polako postaje nešto nalik "građanskom ratu za koji su svi podjednako krivi". Važan segment odgovornosti vladajućih struktura u razdoblju nakon 2000. godine, ogleda se i u nekritičkom prihvaćanju povijesno neutemeljene tvrdnje kako je današnja samostalna i demokratska Republika Hrvatska utemeljena tzv. odlukama ZAVNOH-a, odnosno da je tzv. antifašizam iz drugog svjetskog rata temelj današnje hrvatske države. Drugim riječima, zbog teškog i neraščišćenog povijesnog naslijeđa ti i takvi „mentalni jugoslaveni“ i „mentalno jugoslavenstvo“ jesu najveći uteg,  najveća omča stegnuta oko vrata hrvatskoga naroda koja se jednostavno mora riješiti i tek tada, ovaj napaćeni narod prodisati će punim plućima i udisati zrak potpune slobode i gospodarskog te svakog drugog prosperiteta. Zbog svega navedenog, odlučio sam utemeljiti „Regimentu“.

Koja je temeljna misija „Regimente“:

-Želimo pridonijeti ustanovljenje činjenične istine o masovnim i pojedinačnim zločinima i drugim teškim oblicima kršenja ljudskih prava počinjenim od strane režima prve i druge Jugoslavije, a poglavito jugoslavenskog komunističkog režima te pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama  prema dijalogu o interpretacijama. Ključni je razlog ovoga nastojanja iskustvo prešućivanja i falsificiranja zločina počinjenih od strane jugoslavenskog komunističkog režima i ostalih teških oblika kršenja ljudskih prava od strane tog režima, koje prešućivanje ima negativan utjecaj na noviju prošlost, ali i sadašnjost Hrvatske i hrvatskoga naroda. Od devedesetih do danas u Hrvatskoj, osim istraživanja pojedinaca i rijetkih novinara, ne postoji istinska želja i volja na suočavanje sa odgovornim odnosom prema činjenicama o jugoslavenskim zločinima, prema žrtvama i rodbinom žrtava jugoslavenskog komunističkog režima, njihove patnje nisu ni vidljive ni priznate…..Pitanje je i koliko smo se približili pravu mladih generacija na učenje činjenica o zločinačkom dijelu jugoslavenske povijesti…Obitelji žrtava imaju pravo na sjećanje te je stoga važno i nastaviti zahtijevati primjereno obilježavanje mjesta stradanja, kako ne bi dopustili poricanje zločina. Neprihvatljivo je da u današnjoj samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj tu bitku vode sami preživjeli, još uvijek noseći najteži teret pamćenja žrtava, mada bi svoj dio odgovornost za  komemoriranje trebale preuzeti vladine institucije.

Kada je osnovan vaš Centar i tko su bili njegovi osnivači?

-Regimenta – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću osnovan je 3. srpnja 2013. godine u Zagrebu, na nejavnoj lokaciji, a mnogobrojni uzvanici (dvorana je bila prepuna, o čemu svjedoče fotografije) bili su pozvani „usmenom predajom“ od usta do usta. Imena svih utemeljitelja biti će objelodanjena nakon što stigne potvrda o službenoj registraciji „Regimente“ kao nevladine i neprofitne udruge građana. S obzirom da nadležno tijelo preko ljeta ne radi, prvog radnog dana u rujnu podnosimo zahtjev za registraciju sa svom potrebnom dokumentacijom.  Još jednom napominjem: Želimo pridonijeti ustanovljenju činjenične istine o strašnim masovnim i pojedinačnim zločinima te drugim mnogobrojnim teškim oblicima kršenja ljudskih prava počinjenim od strane režima prva i druge Jugoslavije, poglavito jugoslavenskog komunističkog režima, želimo neoborivim činjenicama i dokazima, a ne pukim tvrdnjama i indicijama, dokazati tezu da je Titov komunistički režim u svojoj biti zločinački jer je protiv hrvatskog naroda neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata počinio jedan od najvećih genocida u modernoj povijesti, genocida koji se (ovo će zasigurno izazvati mnoštvo reakcija) - možda ne po golim brojkama i kvantiteti, ali po razmjernosti (kada usporedimo razmjerni gubitak hrvatskoga naroda sa razmjernim gubitkom židovskoga naroda u odnosu na cjelokupnu narodnosnu populaciju istih naroda), masovnosti i monstruoznosti metoda izvršenja - može usporediti sa genocidom koji je u Drugom svjetskom ratu doživio židovski narod!

>>Utemeljena Regimenta – Centar za suočavanje jugoslavena s prošlošću

”Regimenta“ ima zadatak, sukladno temeljnom programu, poticati proces suočavanja tzv. mentalnih jugoslavena s prošlošću, odnosno zločinačkom jugoslavenskom prošlošću, dokumentirati i istraživati činjenice koje su dovela do masovnog komunističkog zločina, kako Vi tvrdite i genocida u Hrvatskoj 1945., ali i drugim zločinima i teškim oblicima kršenja ljudskih prava sve do 1990. godine (uključujući politički motivirana ubojstva) te surađivati s organizacijama civilnoga društva i vladinim institucijama i sličnim centrima u inozemstvu. Koliko se Hrvatska do sada u biti suočila sa svojom jugoslavenskom prošlošću ?

- Hrvatsko društvo napravilo je tek nekoliko vrlo malih koraka u suočavanju s zločinačkom jugoslavenskom prošlošću. Proces priznavanja patnje bolno je spor, posebno za žrtve i njihove obitelji. Ono što je daleko najžalosnije: Nitko, doslovno nitko još nije procesuiran za sudjelovanje u užasnim, prestrašnim masovnim zločinima jugoslavenskog komunističkog režima u Hrvatskoj ili isto tako strašnim pojedinačnim političkim ubojstvima te drugim teškim oblicima kršenja ljudskih prava! Po ovome je Hrvatska doista jedinstvena u svijetu. Jedan od najvažnijih zadataka „Regimente“ jest i taj da svojim djelovanjem u prikupljanju neoborivih dokaza i činjenica to izmijeni i vjerujte to će biti izmijenjeno – zločincima će se suditi. Ako se to moglo učiniti sa svim vrstama stvarnih ili izmišljenih zločina počinjenih od strane onih koji su se borili za hrvatsku državu u bilo kojem razdoblju novije povijesti, onda će se to učiniti i sa onima koji su počinili nemjerljivo gore i teže zločine u ime Jugoslavije i komunizma! Najvećma je posrijedi pomanjkanje političke volje za priznavanje prava na istinu, pravični postupak, obeštećenje i garanciju neponavljanja zločina počinjenih u ime komunističke ideologije, danas priznatih od strane međunarodne zajednice, Organizacije Ujedinjenih naroda i Europske unije.

Naravno, svaka država, odnosno njeno društvo ponaosob, trebaju “čistiti u svojem dvorištu”, odnosno suočiti se sa činjenicama iz vlastite prošlosti, ma kakva ona bila. Poželjna je i katarza u nekima od njih. Da li je i koliko, bitno da se proces suočavanja s jugoslavenskom prošlošću, osim u Hrvatskoj - odvija koliko-toliko paralelno i komplementarno u drugim državama i društvima nastalih raspadom bivše Jugoslavije?

-To bi naravno, bilo poželjno, posebno u Bosni i Hercegovini, drugoj izvornoj domovini hrvatskoga naroda, ali mene, da budem iskren, tzv. „regija“ (osim Bosne i Hercegovine) uopće ne zanima.

I na kraju, neizbježno pitanje o lustraciji?

-S obzirom da je lustracija jedan od uvjeta da hrvatski narod „prodiše punim plućima“ u potpunoj slobodi, ona će biti provedena i to uskoro, sviđalo se to nekima ili ne, a neće mimoići niti one na najvišim političkim funkcijama te se neće zaustaviti samo na personalnoj lustraciji već će zahvatiti i mnogo šire: simbolički faktor (javne površine, trgovi i ulice biti će lustrirani od simbola i naziva koji veličaju osobe i događaje vezane uz jugoslavenski komunistički sustav).

R.H.